novo vrijeme...
eto proslo je skoro godinu dana od mog zadnjeg posta...
kretala sam u borbu protiv anne, u borbu protiv bolesti, novi zivot...
sad sam opet tu u blog editoru, kao da sam juce sjedila zadnji put, vrijeme leti i ne staje, godina za godinom, post za postom, ispit za ispitom, dan za danom..
naravno da nosim samo dobre vijesti...
anna je odavno iza mene, onaj glas u mojim mislima je odavno zgasnuo, sad sam sama sa sobom..i dalje drzim kile od 52,53 do maximalnih 56, nisam u cijelu ovu godinu pala ispod 52, nisam ni pomisljala na to, ni na 51, ni 50, ni 45 ni 42...znaci nisam gladovala, nisam bingeala, nisam se popela ni iznad 56kg...
kako to uspjevam, ponekad ni sama ne znam, jednostavno u glavi imam granice, trudim se jesti zdravo, trenirati i nisam opterecena s hranom, ne brojim kalorije, ne povracam, ako malo pretjeram s junk foodom il vecerama po restoranima, alkoholom, pojacam tempo treninga i jedem kuhano, variva, juhe...al ni tim nisam opterecena kao sad joj moram na dijetu, nego jednostavno vidim po trapkama i bacim se na povrce...
uzivam u okusima zdrave hrane, u manjim kolicinama dobre spize, raznih okusa i pretvaram se u pravog gurmana, ne hedonista...
to mi je dosta velika promjena, jer mi se do prije godinu dana apsolutno sva hrana gadila, na kraju mi se i jabuka zgadila i mislim da sam nastavila bit tvrdoglava da ovog posta nebi nikad bilo, da nikad nebi shvatila koliko je zivot lijep, koliko je sreca blizu, koliko male stvari raduju, da svijet nije hranocentrican, da je hrana gorivo i uzitak, al samo jedan mali djelic sveg ostalog lijepog sto me pratilo kroz ovu godinu...
ma ono sto da vam kazem jednostavno sam presretna sama sa sobom i uzasno ponosna na sebe...
bolest sam takodjer pobijedila, nema vise bolnih terapija, oduzela mi je ono na sto sam bila najponosnija, sto sam mazila pazila i njegovala, sto sam imala kao zastitni znak...
nije bilo lako, al me ojacalo, jer mi se po ko zna koji put potvrdila moja zivotna teza da nista nije nezamjenjivo, da nista ne traje zauvjek, da sve mora proc i da nema te stvari koju ne mogu pobjediti...
kad sam prvo shvatila da sam ostala bez toga, tj. da cu u dogledno vrijeme ostati, uhvatila me takva nemoc, bijes, tuga,...a onda nakon nekog vremena olaksanje, jer sam u tome nasla jedan lijepi prizor i razlog, a to je novi zivot, nova sansa...ne znam sva razmisljanja sam promjenila, sve kriterije, sve hobije, apsolutno sve sto je mene cinilo menom ;) pa sam shvatila da se i to moralo promjeniti, morala sam vidjeti da i bez toga nisam niti malo drugacija osoba, manje kvalitetna ili sposobna, manje lijepa...to je jednostavno ispralo i ono zadnje zrnce moje povrsnosti...
fax ide ko podmazan, dosta truda ulozenog, dosta uspjeha ostvarenog, svi moji planovi se ostvaruju...i jako je lijep osjecaj znati da sam kroz cijelu gongolu uspjela ostati na pravom putu i da zivot nije toliko tezak ako ga ne zelis gledati takvog...
i nastavit cu ovako, ko mrav, ne namjeravam dizat glavu i gledat druge, samo cu radit i radit i radit a sve ce doci sto doci treba, i dobro i loše, al se vise nicega ne bojim!!!
ljubi vas vasa nista posebna svih i ovaj put nista ne obecajem, al cu se truditi malo vise piskarati!
kretala sam u borbu protiv anne, u borbu protiv bolesti, novi zivot...
sad sam opet tu u blog editoru, kao da sam juce sjedila zadnji put, vrijeme leti i ne staje, godina za godinom, post za postom, ispit za ispitom, dan za danom..
naravno da nosim samo dobre vijesti...
anna je odavno iza mene, onaj glas u mojim mislima je odavno zgasnuo, sad sam sama sa sobom..i dalje drzim kile od 52,53 do maximalnih 56, nisam u cijelu ovu godinu pala ispod 52, nisam ni pomisljala na to, ni na 51, ni 50, ni 45 ni 42...znaci nisam gladovala, nisam bingeala, nisam se popela ni iznad 56kg...
kako to uspjevam, ponekad ni sama ne znam, jednostavno u glavi imam granice, trudim se jesti zdravo, trenirati i nisam opterecena s hranom, ne brojim kalorije, ne povracam, ako malo pretjeram s junk foodom il vecerama po restoranima, alkoholom, pojacam tempo treninga i jedem kuhano, variva, juhe...al ni tim nisam opterecena kao sad joj moram na dijetu, nego jednostavno vidim po trapkama i bacim se na povrce...
uzivam u okusima zdrave hrane, u manjim kolicinama dobre spize, raznih okusa i pretvaram se u pravog gurmana, ne hedonista...
to mi je dosta velika promjena, jer mi se do prije godinu dana apsolutno sva hrana gadila, na kraju mi se i jabuka zgadila i mislim da sam nastavila bit tvrdoglava da ovog posta nebi nikad bilo, da nikad nebi shvatila koliko je zivot lijep, koliko je sreca blizu, koliko male stvari raduju, da svijet nije hranocentrican, da je hrana gorivo i uzitak, al samo jedan mali djelic sveg ostalog lijepog sto me pratilo kroz ovu godinu...
ma ono sto da vam kazem jednostavno sam presretna sama sa sobom i uzasno ponosna na sebe...
bolest sam takodjer pobijedila, nema vise bolnih terapija, oduzela mi je ono na sto sam bila najponosnija, sto sam mazila pazila i njegovala, sto sam imala kao zastitni znak...
nije bilo lako, al me ojacalo, jer mi se po ko zna koji put potvrdila moja zivotna teza da nista nije nezamjenjivo, da nista ne traje zauvjek, da sve mora proc i da nema te stvari koju ne mogu pobjediti...
kad sam prvo shvatila da sam ostala bez toga, tj. da cu u dogledno vrijeme ostati, uhvatila me takva nemoc, bijes, tuga,...a onda nakon nekog vremena olaksanje, jer sam u tome nasla jedan lijepi prizor i razlog, a to je novi zivot, nova sansa...ne znam sva razmisljanja sam promjenila, sve kriterije, sve hobije, apsolutno sve sto je mene cinilo menom ;) pa sam shvatila da se i to moralo promjeniti, morala sam vidjeti da i bez toga nisam niti malo drugacija osoba, manje kvalitetna ili sposobna, manje lijepa...to je jednostavno ispralo i ono zadnje zrnce moje povrsnosti...
fax ide ko podmazan, dosta truda ulozenog, dosta uspjeha ostvarenog, svi moji planovi se ostvaruju...i jako je lijep osjecaj znati da sam kroz cijelu gongolu uspjela ostati na pravom putu i da zivot nije toliko tezak ako ga ne zelis gledati takvog...
i nastavit cu ovako, ko mrav, ne namjeravam dizat glavu i gledat druge, samo cu radit i radit i radit a sve ce doci sto doci treba, i dobro i loše, al se vise nicega ne bojim!!!
ljubi vas vasa nista posebna svih i ovaj put nista ne obecajem, al cu se truditi malo vise piskarati!
Posted on: četvrtak, 07.10.2010.
sve sam blize normali...
u mom zivotu su se tolike brojne promjene dogodile da ih vise ni ne znam gdje svrstati...
sa zdravljem sam jos na vi, ne ide bas na bolje ali ne dam se...terapije su jake i pokusavam gurati koliko mogu...
odkad sam se vratila kod majke zivjeti, puno je stvari krenulo na bolje...ne znam jesam li mozda preveliki griz zivota preuzela ali stvari nekako idu svojim tokom i to mi se svidja... ja i dragi smo puno bolje, vratili smo onu poletnost s pocetka veze, iako trenutno ne mogu reci zbog ceka su krize bile...al bile su...osjecam se ponovo ko u srednjoj skoli i to mi pase...mislim da 19. nisu godine kad se treba u vezi ponasati ko da je brak, neke stvari moraju biti opustenije, primjerene godinama...no ne znas dok ne probas...sve to na prvu izgleda bajno...volimo se svakim danom sve vise, i jaci smo!
sretna sam! istinski iz duse i ne skidam osmjeh s lica, vjera u Boga jaca, daje mi osjecaj snage...o kilama ne brinem toliko puno...i dalje su oko 53-55, al zivim normalno...istinu za reci zadnjih dana sam malo pretjerala u junk foodu, przenom, pecenom, ali na tijelu se ne vidi...
no zbog moje psihe uvrnute, sam se odlucila ovaj tjedan cistiti kroz kuhano povrce i zeleni caj...
ne toliko zbog kila vise zbog zdravlja...
i dalje ne mogu vjerovati da volim svoje tijelo ovakvo kakvo je, ne premrsavo ne predebelo..meni je lijepo, i uzivam u oblinama, uzivam u hrani u treninzima...
nekad davno bi mi dva-tri dana opustenosti doveli do 5-6kg vise na vagi, sad mi je metabolizam toliko brz da se nista ne prima i to mi daje takvo olaksanje...
sve sto sam trebala trebala sam ubrzati metabolizam i zivjela bih zadovoljno! al dobro, nisam znala neke stvari i vise sam uzivala u samom gladovanju nego u njegovim razultatima, no drago mi je da je ta prica sad konacno iza mene!
nemojte me krivo shvatiti ja znam da genetski imam jace bedre, i i dalje vodim bitku s njima, mislim glupo ih je nazivati jacim bedrama - jer imaju nekih 50cm ali meni smetaju... pokusavam ih stanjiti vjezbama do nekih 47cm iako mi trener to ne savjetuje posto opet genetski imam sire bokove i onda raste ona rupa medju nogama...i bla,bla,bla...
ne tvrdim da je moje tijelo savrseno, ali mislim da ga ne trebam kaznjavati, jer iako imam sire bokove imam i struk od 58cm i misicav drob na koji se nikad nista ne prima, i tanke ruke i izrazene kljucne kosti...sve je to jako lijepo i vjerujem kad bi vecina vas sebe dobro odlucila pogledati bi vidjele isto sto i ja sad vidim...lijepo nesavrseno tijelo, ali lijepo! ja znam da bi dosta mojih prijateljica ubilo za moje tijelo i jednostavno se ne zelim vise zamarati i samarati boga i svoj trud na svemu lijepom sto sam dobila i onome sto sam postigla svojim radom...
to nek ostane tako!
fax je poceo vec pomalo, obveze ne cekaju, a ja osjecam da ce ova i sve ostale godine sto dolaze bit najljepsi period moga zivota!
ljubi vas vasa nista posebna <3
sa zdravljem sam jos na vi, ne ide bas na bolje ali ne dam se...terapije su jake i pokusavam gurati koliko mogu...
odkad sam se vratila kod majke zivjeti, puno je stvari krenulo na bolje...ne znam jesam li mozda preveliki griz zivota preuzela ali stvari nekako idu svojim tokom i to mi se svidja... ja i dragi smo puno bolje, vratili smo onu poletnost s pocetka veze, iako trenutno ne mogu reci zbog ceka su krize bile...al bile su...osjecam se ponovo ko u srednjoj skoli i to mi pase...mislim da 19. nisu godine kad se treba u vezi ponasati ko da je brak, neke stvari moraju biti opustenije, primjerene godinama...no ne znas dok ne probas...sve to na prvu izgleda bajno...volimo se svakim danom sve vise, i jaci smo!
sretna sam! istinski iz duse i ne skidam osmjeh s lica, vjera u Boga jaca, daje mi osjecaj snage...o kilama ne brinem toliko puno...i dalje su oko 53-55, al zivim normalno...istinu za reci zadnjih dana sam malo pretjerala u junk foodu, przenom, pecenom, ali na tijelu se ne vidi...
no zbog moje psihe uvrnute, sam se odlucila ovaj tjedan cistiti kroz kuhano povrce i zeleni caj...
ne toliko zbog kila vise zbog zdravlja...
i dalje ne mogu vjerovati da volim svoje tijelo ovakvo kakvo je, ne premrsavo ne predebelo..meni je lijepo, i uzivam u oblinama, uzivam u hrani u treninzima...
nekad davno bi mi dva-tri dana opustenosti doveli do 5-6kg vise na vagi, sad mi je metabolizam toliko brz da se nista ne prima i to mi daje takvo olaksanje...
sve sto sam trebala trebala sam ubrzati metabolizam i zivjela bih zadovoljno! al dobro, nisam znala neke stvari i vise sam uzivala u samom gladovanju nego u njegovim razultatima, no drago mi je da je ta prica sad konacno iza mene!
nemojte me krivo shvatiti ja znam da genetski imam jace bedre, i i dalje vodim bitku s njima, mislim glupo ih je nazivati jacim bedrama - jer imaju nekih 50cm ali meni smetaju... pokusavam ih stanjiti vjezbama do nekih 47cm iako mi trener to ne savjetuje posto opet genetski imam sire bokove i onda raste ona rupa medju nogama...i bla,bla,bla...
ne tvrdim da je moje tijelo savrseno, ali mislim da ga ne trebam kaznjavati, jer iako imam sire bokove imam i struk od 58cm i misicav drob na koji se nikad nista ne prima, i tanke ruke i izrazene kljucne kosti...sve je to jako lijepo i vjerujem kad bi vecina vas sebe dobro odlucila pogledati bi vidjele isto sto i ja sad vidim...lijepo nesavrseno tijelo, ali lijepo! ja znam da bi dosta mojih prijateljica ubilo za moje tijelo i jednostavno se ne zelim vise zamarati i samarati boga i svoj trud na svemu lijepom sto sam dobila i onome sto sam postigla svojim radom...
to nek ostane tako!
fax je poceo vec pomalo, obveze ne cekaju, a ja osjecam da ce ova i sve ostale godine sto dolaze bit najljepsi period moga zivota!
ljubi vas vasa nista posebna <3
Posted on: utorak, 20.10.2009.
Bulimija i Mia
Posto sam kroz ovih desetak godina bila dobro upoznata i s jednom i s drugom voljela bih vas makar malo uputiti kroz proces ozdravljenja...
po cemu se razlikuju bulimija i mia?
mia nije sinonim za bulimiju, daleko je od toga...mia je stanje visoke kontrole, mia je kontrolirana i koristi se samo u slucajevima nuzde. Mia ne razvija opsesivno kompulzivno stanje, ona je samo jedna od "alatki"...
zasto kazem jedna od alatki, jer je cure koriste u ostvarivanju krajnjeg cilja samo i iskljucivo samo onda kad nisu u mogucnosti sprovesti svoj plan i da zamazu oci drugima.
mie ne ostaju same doma i bingeaju i purgaju...
ako imate 20 cura i svih dvadeset povrati jednom, pa dvaput, triput unutar odredjenog vremena, samo kod onih cura koje imaju razvijene odredjene sociopsiholoske i emocionalne aspekte razvit ce se bulimija.
koja je razlika?
mia se lako ljeci, tj moze se s njom prestati u bilo kojem trenutku i nikad vise ne pomisliti na nju (kad se ostvari zeljeni cilj, isto kao i s anom ona staje s izgladnjivanjem u trenutku kad ostvari svoj cilj i smrsavi koliko je htjela- ali anoreksija se susta suprotnost, kod nje nema krajnjeg cilja on se uvjek pomice, njoj kile nisu bitne ko kile bitno je gladovanje i oduzimanje samoj sebi prava na zivot- nestajanje) - to je ipak stanje kontrole osobe koja je koristi, dok je bulimija sasvim jedna druga prica koja moze dovesti do smrti i to u vrlo kratkom periodu.
Kako se bulimija lijeci?
prvo ko prvo mora se cvrsto odluciti, i krenut u borbu...borba traje jako dugo, po studijama od 2-3god al sto studije znaju. borba traje dozivotno!
ostavit cu vam par citata iz svojih dnevnika:
11.12. 2002.
"necu uspjeti proci s pet na polugodistu, ali ne mogu reci da mi je sad nesto pretjerano zao... pokusat cu uhvatiti sto veci prosjek, al sto se bunim, kako bi i mogla s pet proci kad mi je cijeli zivot zbrckan, to je nemoguce, ne mos povracati, uciti, imati koma vezu, biti pun nervoze i proci s pet...gluposti! Zato sam ja sve ovo shvatila ko novi pocetak. Novca imam, garderobe imam, svaki mjesec cu si kupovati jos nesto i to je to. s tim se ne tribam zamarati! Moram odluciti sto mi je vazno, jedino na cemu moram raditi je samokontrola, jer to je bit cijele ove price"
19.1.2003.
"Ja moram naci izvor snage, evo vec tri dana vjezbam , uskoro cu i prestat jesti ovoliko i kile ce se same od sebe otopiti..znam ja...
bas se ruzno osjecam ovako debela, ali ne smim se sazaljevati, sve se moze kad se hoce...pa nije potreba za hranom jaca od mene. ja se ne mogu smiriti ne dok nebudem njezna mrsavica, slatke male guzice, ravnog droba, vitkih nogu, to je jedino sto zelim!
ali ne mogu ko da ne zelim dovoljno, u depri sam od 0-24, neki dan nije bilo nicega u kuci za jesti a ja sam se toliko zeljela utopiti u necemu i zbrdala sam sve police u potrazi, na kraju sam jela 6 sendvica s margarinom, zavajon sa secerom i cornflakes iz kese. tako me je sram. sramim se sjene svoje. kakav slabic. to upoce nije ni ukusno, to je odvratno. ubit cu se!"
u cemu je problem najveci s bulimijom, nikakav al apsolutno nikakav znak kontrole u onom sto oboljela osoba radi, ne moze prestati, ne moze se kontrolirati bez obzira na zelju, nakon nekog vremena ona ne treba niti gurati prste u usta to samo krene, ubija svoje samopouzdanje, svako povracanje je dokaz koliko ona zapravo ne vrijedi, svaka bol je dokaz da je ona u pravu, cista autodestrukcija.
zelja za prejedanjem je sveca od svih ostalih zelja, samo ih nadjaca i proguta, zbog tog se zatvara u sebe, ne izlazi vani, zapusta skolu i sve obveze, sve lijepo zatire pod tepih sve ruzno ljepi za sebe kao okidac, uvjek ce u danu naci neki razlog koji potvrdjuje misljenje koje vec sama ima za sebe- rijeci kojima se redovito casti su -kravo debela, jadna li si, ne mozes nista napraviti kako treba, slaba si, ne vrijedis nista! ma ubi se!
istina je da je netko bulimicnoj osobi davno- netko do kog joj je bilo jako stalo, netko blizak- sam uputio takve rijeci i recenice i slomio sve u njoj, te je ona to nastavila sama sebi raditi, krug bez kraja...
no, kako takva jedna osoba moze stati?
mora raskinuti odnose sa svima koji je omalovazavaju, treba zaviti sve stare rane, pokazati da je jaca...
kako stati na kraj prejedanju?
kompletno iz prehrane, iz kuce iz zivota izbaciti UGLJIKOHIDRATE!!! kompletno, bulimiju i nazivaju bolescu ugljikohidrata...
seceri iz njih djeluju kao prekidac za prejedanje, okruzit se s vocem, povrcem, rizom, kad dodje zelja za prejedanjem navaliti na namirnice ciji bas i niste ljubitelj, ili one iskljucivo lagane tipa jabuke, zasto nikad nikom nije palo na pamet bingeati s jabukama?
probajte ih pojesti 4-5 pa cete vidjeti o cemu pricam...takodjer takva prehrana oblaze zeludac, a vjerujem da su vasi izranjavani, i nece vas potaknuti na prejedanje...osjetit cete puno brze sitost i stati jesti!
koliko je moj proces ozdravljenja trajao, jako, jako, jako dugo...
unutar tih par godina bilo je svega i svacega, ali sportom, zdravom hranom i brojnim uspjesima na svim poljima uspjela sam ojacati sebe i nadjacati bulimiju, nije vise bilo onog neprestalnog urlanja u mojoj glavi..
dobra terapija mi je bio papir umjesto glavom u fridge zavirila bih u vlastite misli...
na pocetku je to bilo samo bih naskrabala to,to i to i navalila na hranu, kasnije je bilo napisati par recenica zbog ceka bih sad to napravila ko mi je sto rekao i ponio se prema meni i zavrsavala bih sa "a sad se idem prejesti jer sam slabic!"
zatim sam presla na poduze postove za vrijeme kojih bih u vecini slucajeva zboravila na hranu i samo bih pisala po desetak stranica u dnevnik..kad sam jedno popodne skuhala kavu i zapalila cigaru jer ipak se ovisnost rijesi ovisnoscu:) makar kod mene i pocela zapravo citati sve te stranice unutar tih dugih godina i anoreksije i bulimije olitiga bulimirexije i vidjela zapravo zbog koga i cega i kojekakvih razloga sebe unistavam i omalovazavam usljedilo je bolje vrijeme...iza tog procesa doslo mi je kao navika, kad bih otvorila fizider u zelji da se prejedam uzela bih bocu vode s vrata i otisla trcati i trcala dok mi zadnja ruzna misao nebi otisla...
uzmite u obzir da sam propusila tek u 4. srednje...
toliko o brzom ozdravljenju!
zasto mi je jako bitno da shvatite poku ovih mojih postova, ovo nije igra, pocnite raditi na sebi, ja vjerujem da tek 2% vas zapravo moze kontrolirati anu i miju, 98% vas su pod njihovom kontrolom...
ja sad imam 21god i i dalje sam u ratu s ugljikohidratima, ne zelim ih jesti jer znam do cega vode i kad mi se nesto dogodi kad dozivim bilokakav promasaj ili ne uspijem u necemu vraca mi se ona stara zelja, dok bi normalan covjek samo razmislio o tome sto je krivo napravio i krenuo naprijed, ja se bojim! i vjerujem da cu se cijeli zivot trebati bojati, i da cu i za pet, deset, petnaest godina biti u ratu sama sa sobom, i borit se s crnim mislima i zeljama.
nemojte povracati! ja nikad deblja nisam bila nego kad sam se prejedala i povracala i kad bih bila uporna pa sve povracala i smrsavila 5-6kg brzo bi ih vratila i to troke...
dakle:
1. izbacite sto vise ugljikohidrata iz prehrane, zabranite ih svojima kupovati makar na tjedan, dva, tri da se tijelo ocisti
2. maknite se od svih ljudi koji vas omalovazavaju i rade da se nelagodno, neugodno i ponizeno osjecate sami sa sobom- ako niste sigurni koje su to osobe
3. papir u ruke i zapisujte pred binge svoje osjecaje i zbog koga, kada, gdje, u pocetku samo natuknice, kasnije cete imti zelju i vise toga, nemojte reci poslje cu jer nakon povracanja cete zaboraviti na sve
4. napravite tablicu za i protiv povracanja (meni je na jednoj stranici bilo u stupcu "protiv" sto natuknica, a u stupcu "za" samo jedna "mogu pojesti sto god hocu" ) sve ce vam biti jasno, ne u tom momentu, ali sve sto napravite tako ostaje vam u podsvjesti
5. bavite se sportom bilokojim i bilokakvim, samo izadjite na svjezi zrak i hodajte, setate, sve boli stavite u svoje korake, bjezeci i ostavljajuci iza sebe sve sto bi inace bacili u vodokotlic
6. ako pusite i pijete kavu, napravite je u veliku cikaru i sjednite na balkon, svjezi zrak i napusavanje pomaze (nisam za to da pocnete pusiti, meni je pomoglo, al sad kad bih prestala bojim se da se opet ne vratim povracanju- glupo je znam)
7. ostavite jedan papir u biljeznici na koji cete pisati svoje kvalitete i mane, sto duze budete ne povracale onaj stupac s kvalitetama ce rasti a s manama stagnirati
eto toliko od mene za danas...
zbog ovih postova sam malo izgurala sebe, al brzo se vracam!
ljubi vas vasa nistaposebna <3
po cemu se razlikuju bulimija i mia?
mia nije sinonim za bulimiju, daleko je od toga...mia je stanje visoke kontrole, mia je kontrolirana i koristi se samo u slucajevima nuzde. Mia ne razvija opsesivno kompulzivno stanje, ona je samo jedna od "alatki"...
zasto kazem jedna od alatki, jer je cure koriste u ostvarivanju krajnjeg cilja samo i iskljucivo samo onda kad nisu u mogucnosti sprovesti svoj plan i da zamazu oci drugima.
mie ne ostaju same doma i bingeaju i purgaju...
ako imate 20 cura i svih dvadeset povrati jednom, pa dvaput, triput unutar odredjenog vremena, samo kod onih cura koje imaju razvijene odredjene sociopsiholoske i emocionalne aspekte razvit ce se bulimija.
koja je razlika?
mia se lako ljeci, tj moze se s njom prestati u bilo kojem trenutku i nikad vise ne pomisliti na nju (kad se ostvari zeljeni cilj, isto kao i s anom ona staje s izgladnjivanjem u trenutku kad ostvari svoj cilj i smrsavi koliko je htjela- ali anoreksija se susta suprotnost, kod nje nema krajnjeg cilja on se uvjek pomice, njoj kile nisu bitne ko kile bitno je gladovanje i oduzimanje samoj sebi prava na zivot- nestajanje) - to je ipak stanje kontrole osobe koja je koristi, dok je bulimija sasvim jedna druga prica koja moze dovesti do smrti i to u vrlo kratkom periodu.
Kako se bulimija lijeci?
prvo ko prvo mora se cvrsto odluciti, i krenut u borbu...borba traje jako dugo, po studijama od 2-3god al sto studije znaju. borba traje dozivotno!
ostavit cu vam par citata iz svojih dnevnika:
11.12. 2002.
"necu uspjeti proci s pet na polugodistu, ali ne mogu reci da mi je sad nesto pretjerano zao... pokusat cu uhvatiti sto veci prosjek, al sto se bunim, kako bi i mogla s pet proci kad mi je cijeli zivot zbrckan, to je nemoguce, ne mos povracati, uciti, imati koma vezu, biti pun nervoze i proci s pet...gluposti! Zato sam ja sve ovo shvatila ko novi pocetak. Novca imam, garderobe imam, svaki mjesec cu si kupovati jos nesto i to je to. s tim se ne tribam zamarati! Moram odluciti sto mi je vazno, jedino na cemu moram raditi je samokontrola, jer to je bit cijele ove price"
19.1.2003.
"Ja moram naci izvor snage, evo vec tri dana vjezbam , uskoro cu i prestat jesti ovoliko i kile ce se same od sebe otopiti..znam ja...
bas se ruzno osjecam ovako debela, ali ne smim se sazaljevati, sve se moze kad se hoce...pa nije potreba za hranom jaca od mene. ja se ne mogu smiriti ne dok nebudem njezna mrsavica, slatke male guzice, ravnog droba, vitkih nogu, to je jedino sto zelim!
ali ne mogu ko da ne zelim dovoljno, u depri sam od 0-24, neki dan nije bilo nicega u kuci za jesti a ja sam se toliko zeljela utopiti u necemu i zbrdala sam sve police u potrazi, na kraju sam jela 6 sendvica s margarinom, zavajon sa secerom i cornflakes iz kese. tako me je sram. sramim se sjene svoje. kakav slabic. to upoce nije ni ukusno, to je odvratno. ubit cu se!"
u cemu je problem najveci s bulimijom, nikakav al apsolutno nikakav znak kontrole u onom sto oboljela osoba radi, ne moze prestati, ne moze se kontrolirati bez obzira na zelju, nakon nekog vremena ona ne treba niti gurati prste u usta to samo krene, ubija svoje samopouzdanje, svako povracanje je dokaz koliko ona zapravo ne vrijedi, svaka bol je dokaz da je ona u pravu, cista autodestrukcija.
zelja za prejedanjem je sveca od svih ostalih zelja, samo ih nadjaca i proguta, zbog tog se zatvara u sebe, ne izlazi vani, zapusta skolu i sve obveze, sve lijepo zatire pod tepih sve ruzno ljepi za sebe kao okidac, uvjek ce u danu naci neki razlog koji potvrdjuje misljenje koje vec sama ima za sebe- rijeci kojima se redovito casti su -kravo debela, jadna li si, ne mozes nista napraviti kako treba, slaba si, ne vrijedis nista! ma ubi se!
istina je da je netko bulimicnoj osobi davno- netko do kog joj je bilo jako stalo, netko blizak- sam uputio takve rijeci i recenice i slomio sve u njoj, te je ona to nastavila sama sebi raditi, krug bez kraja...
no, kako takva jedna osoba moze stati?
mora raskinuti odnose sa svima koji je omalovazavaju, treba zaviti sve stare rane, pokazati da je jaca...
kako stati na kraj prejedanju?
kompletno iz prehrane, iz kuce iz zivota izbaciti UGLJIKOHIDRATE!!! kompletno, bulimiju i nazivaju bolescu ugljikohidrata...
seceri iz njih djeluju kao prekidac za prejedanje, okruzit se s vocem, povrcem, rizom, kad dodje zelja za prejedanjem navaliti na namirnice ciji bas i niste ljubitelj, ili one iskljucivo lagane tipa jabuke, zasto nikad nikom nije palo na pamet bingeati s jabukama?
probajte ih pojesti 4-5 pa cete vidjeti o cemu pricam...takodjer takva prehrana oblaze zeludac, a vjerujem da su vasi izranjavani, i nece vas potaknuti na prejedanje...osjetit cete puno brze sitost i stati jesti!
koliko je moj proces ozdravljenja trajao, jako, jako, jako dugo...
unutar tih par godina bilo je svega i svacega, ali sportom, zdravom hranom i brojnim uspjesima na svim poljima uspjela sam ojacati sebe i nadjacati bulimiju, nije vise bilo onog neprestalnog urlanja u mojoj glavi..
dobra terapija mi je bio papir umjesto glavom u fridge zavirila bih u vlastite misli...
na pocetku je to bilo samo bih naskrabala to,to i to i navalila na hranu, kasnije je bilo napisati par recenica zbog ceka bih sad to napravila ko mi je sto rekao i ponio se prema meni i zavrsavala bih sa "a sad se idem prejesti jer sam slabic!"
zatim sam presla na poduze postove za vrijeme kojih bih u vecini slucajeva zboravila na hranu i samo bih pisala po desetak stranica u dnevnik..kad sam jedno popodne skuhala kavu i zapalila cigaru jer ipak se ovisnost rijesi ovisnoscu:) makar kod mene i pocela zapravo citati sve te stranice unutar tih dugih godina i anoreksije i bulimije olitiga bulimirexije i vidjela zapravo zbog koga i cega i kojekakvih razloga sebe unistavam i omalovazavam usljedilo je bolje vrijeme...iza tog procesa doslo mi je kao navika, kad bih otvorila fizider u zelji da se prejedam uzela bih bocu vode s vrata i otisla trcati i trcala dok mi zadnja ruzna misao nebi otisla...
uzmite u obzir da sam propusila tek u 4. srednje...
toliko o brzom ozdravljenju!
zasto mi je jako bitno da shvatite poku ovih mojih postova, ovo nije igra, pocnite raditi na sebi, ja vjerujem da tek 2% vas zapravo moze kontrolirati anu i miju, 98% vas su pod njihovom kontrolom...
ja sad imam 21god i i dalje sam u ratu s ugljikohidratima, ne zelim ih jesti jer znam do cega vode i kad mi se nesto dogodi kad dozivim bilokakav promasaj ili ne uspijem u necemu vraca mi se ona stara zelja, dok bi normalan covjek samo razmislio o tome sto je krivo napravio i krenuo naprijed, ja se bojim! i vjerujem da cu se cijeli zivot trebati bojati, i da cu i za pet, deset, petnaest godina biti u ratu sama sa sobom, i borit se s crnim mislima i zeljama.
nemojte povracati! ja nikad deblja nisam bila nego kad sam se prejedala i povracala i kad bih bila uporna pa sve povracala i smrsavila 5-6kg brzo bi ih vratila i to troke...
dakle:
1. izbacite sto vise ugljikohidrata iz prehrane, zabranite ih svojima kupovati makar na tjedan, dva, tri da se tijelo ocisti
2. maknite se od svih ljudi koji vas omalovazavaju i rade da se nelagodno, neugodno i ponizeno osjecate sami sa sobom- ako niste sigurni koje su to osobe
3. papir u ruke i zapisujte pred binge svoje osjecaje i zbog koga, kada, gdje, u pocetku samo natuknice, kasnije cete imti zelju i vise toga, nemojte reci poslje cu jer nakon povracanja cete zaboraviti na sve
4. napravite tablicu za i protiv povracanja (meni je na jednoj stranici bilo u stupcu "protiv" sto natuknica, a u stupcu "za" samo jedna "mogu pojesti sto god hocu" ) sve ce vam biti jasno, ne u tom momentu, ali sve sto napravite tako ostaje vam u podsvjesti
5. bavite se sportom bilokojim i bilokakvim, samo izadjite na svjezi zrak i hodajte, setate, sve boli stavite u svoje korake, bjezeci i ostavljajuci iza sebe sve sto bi inace bacili u vodokotlic
6. ako pusite i pijete kavu, napravite je u veliku cikaru i sjednite na balkon, svjezi zrak i napusavanje pomaze (nisam za to da pocnete pusiti, meni je pomoglo, al sad kad bih prestala bojim se da se opet ne vratim povracanju- glupo je znam)
7. ostavite jedan papir u biljeznici na koji cete pisati svoje kvalitete i mane, sto duze budete ne povracale onaj stupac s kvalitetama ce rasti a s manama stagnirati
eto toliko od mene za danas...
zbog ovih postova sam malo izgurala sebe, al brzo se vracam!
ljubi vas vasa nistaposebna <3
Posted on: utorak, 22.09.2009.
duugi post...
nisam uspjela onaj dan napisati post, blog editor mi je stekao...tako da sam brzo izgubila volju za borbu sa serverom...
ono o cemu sam htjela pisati je o sve vecem i vecem broju mladih djevojaka (sve mladjih i mladjih) koje dolaze i otvaraju blogove te govore "ja hocu biti ana!" ili "ana je bolja od mije!", mozda ne bih trebala shvacati sve to ozbiljno, al eto ako ce ovaj post nekoga odgovoriti od svega moja misija ce biti izvrsena...
istina je da raste standard ljepote i da su ocekivanja kako bi jedna cura trebala izgledati sve veca i veca, raste i upotreba photoshopa i ostalih strcbrckalica koje brisu sve mane na licu i tijelu nasih poznatih dama...
ko ima mogucnost ako mu mame cuvaju stare casopise, magazine tipa burde,itd...zene su izgledale normalnije i blize stvarnim zenama, bile su prirodno lijepe i razlicite medjusobno, meni osobno ove danas izgledaju ko da ih neko stampa u backstageu...
nekad je anoreksija bila bolest koje su se svi bojali a oni koji su imali sociopsiholoske aspekte su je jadni imali i svi su ih zalili...
kako su u jednom periodu upravo te zaljene cure postale pojam ljepote i divljenja...
ne znam, ja sam dugo godina imala cisti oblik anoreksije i nije bilo nimalo ugodno i lijepo..laz je kad ljudi misle da je to super, cinjenica da uskracujes sebi pravo na zivot, pravo na rast i razvoj, na energiju nije normalna koliko god se vi i mi uvjeravali da jest, jednostavno nije!
isto kao sto ce za onog sto se pokusa ubiti reci da je dementan takva demencija je blisko vezana i uz anoreksiju.
nije istina da je anoreksija cool jer ne mislis na hranu, mislis i to od 0-24 ali tvoja samokontrola je toliko ojacana uz tolike godine iskustva da odoljevas toj "posasti"!
anoreksicno mrsavo nije ljepo!!!
koliko god se odredjene cure tu u ovim krugovima trudile to prikazati ljepim, jednostavno nije!
ja sam na svoju visinu od 176cm imala najmanje 42kg i nisam bila ljepa, nisam bila ni priblizno standardu ljepote cak ni ovom novom...
imala sam ogromnu glavu naspram tjela, koju nisam ni imala snage nositi, bijelu objesenu kozu ko buldog i kosti, kosti na rukama, na vratu, na prsima (o cicama sam mogla mastati samo) na ledjima, guzice nisam imala mala sam dvije fine zdjelice na kojima je cudo lijepo bilo sjediti...
snage nisam imala ni za do ducana otici, a kamoli ne nesto vise, glavobolje sam imala od kad bih oci otvorila do kad ne bih u suzama nocu zaspala, izgubila sam sve misice, bubrezi su mi plesali, nisam imala niti loja unutar tijela, da oblozi te bubrege, ne znam jel koja od vas dozivjela bol bubrega koji se krecu ali ja sam mislila da cu umrjeti svaki put kad bih se pomakla...
ostetila sam srce, jetru, zeludac, bubrege, pluca (od dvije kutije na dan cigareta)...
no vecina ce reci nije to bitno, sve cu napraviti za onaj osjecaj savrsenstva!
ma da kojeg savrsenstva?
kad jednom pocnete tesko cete stati i jos cete uvijek pomicati granice, jer nije bit u savrsenstvu bit je u vama.
sto napraviti kad se to savrsenstvo okrene protiv vas, kad pocnete gubiti kosu kad vam zubi propadnu, kad vam lice bude upalo i sivo i kad tona sminke ne bude mogla prikriti ono sto radite same sebi.
kad izgubite sve prijatelje i zatvorite se u svoja cetiri zida da mozete raditi ono sto zelite i samo ono sto zelite bingeati, purgeati i vjezbati, plakati, gledati kojekakve thinspiracije...
ne vrijedi toga! jednostavno ne vrijedi!
ako mozete naucite iz mog primjera.
ja tek sada imam svoje savrsenstvo, jedem dovoljno, zivim zdravo i tek sada sa 55kg izgledam savrseno i lijepo.
mozete mrsaviti, mrsavite zdravo, vjezbajte, ne povracajte, jacajte kontrolu, probleme koje imate rjesavajte na vrijeme, ne gurajte ih pod tepih, recite ono sto zelite jer vrijedite isto koliko i svi ostali ljudi na ovoj zemlji, recite kad ste povrijedjene, nemojte sutiti, izbacite tu ljutnju iz sebe, nemojte se iskaljivati na sebi, vjezbajte, trcite, izlazite, uzivajte i zivite!
zasto? jer je tako lakse i ljepse!
mozete mrsaviti par kg na mjesec, no prvo sto trebate napraviti je prestati se prejedati pa povracati, a drugo kompletno promjeniti svoje prehrambene navike i stil zivota.
morate vjezbanje uciniti sastavnim djelom svog zivota, ako nemate novca za fitness i teretane odite trcati u park, na youtubu imate mnogo vjezbi koje su itekako ucinkovite, imate trenericu reebok fitness kluba u americi kod koje i madonna vjezba, zena zna stvari od kojih ce se tijelo preporoditi.
mit koji se provlaci blogovima je da cete od vjezbanja biti prebildane, mos misliti jedino da radite s utezima, vecina vjezbi blago tonira misice iznutra, a trcanje, bicikla i rolanje topi masne naslage velikom brzinom.
druga stvar je mjenjanje prehrambenih navika.
ljudi se hrane nezdravo i ne jedu puno al jedu krivo.
kompletno izbacite cokolade, bombone, chipseve i ostale gluposti koje nemaju nikakvu nutritivnu vrijednost. pazite, jedan chips od sto grama ima isto kalorija ko jedan dobar rucak, a onih sto grama ni ne osjetite da ste pojele ista.
morate unositi raznovrsnu hranu i jesti polagano jer jedino tako znate kad ste site, kad jedete brzo, mozak ne moze dobiti impuls da je dovoljno i najcesce zavrsava prejedanjem. bilo bi idealno kad bi na pocetku brojale minimum do dvadeset svaki griz, poslje ce vam preci u naviku jesti polako...
sljedeca stvar, postoje odredjene namirnice koje se nikako ne smiju kombinirati zajedno, jer neke lose utjecu jedne na drugu pa usporavaju metabolizam, a druge ubijaju vitamine i hranjive sastoje jedna drugoj.
ovako;
- pasta se jede samo i samo uz kuhano povrce!
- meso se jede samo i samo uz kuhano povrce izuzem krumpira koji ima satojke kao skrob i nije ga zdravo jesti uz meso! vitamini iz povrca imaju odredjene sastojke koji cuvaju zdrave masnoce i proteine iz mesa i pretvaraju ih direktno u energiju. takodjer meso nije dobro jesti vise od dva puta tjedno, jer u globalu ono usporava metabolizam, pogotovo crveno mese, bijelo meso, prsa, imaju vlaknastu struktuu koja idealno djeluje na probavu.
- riba bilo bijela bilo plava se jede uz kuhano povrce (ista stvar ko i s mesom)
- sirovo povrce se jede samo uz sir- bilo koje vrste, dakle salate od raznog povrca sa sirom, feta sir umjesan u salatu ili bilo koji drugi (najveci balin je peceno meso s pecenim krumpirom i salatom- to je bomba za tijelo)
- jaje se jede kao zaseban obrok, po mogucnosti jedino iza toga poiti jogurt (jedno jaje ima vise zdravih proteina nego odrezak)
- takodjer riza se jede uz razno kuhano povrce, ali moze i uz meso jer je neutralna i jer ona njena sluz oblaze zeludac
- voce je najbolje jesti par sati odmaka od rucka jer se najbolje vitamini primaju
- takodjer iza rucka je dobro popiti multivitamine jer uz to sto djeluju kao dodatak prehrani (tako da i ono sto niste unijeli taj dan s njima unesete)
ali i ubrzavaju metabolizam, probavu i hranu pretvaraju u direktnu energiju vezujuci dobre i zdrave sastojke iz nje
- takodjer postoje odredjena hrana kao ananas (svjezi ne onaj iz konzerve pu secera), poriluk (koji je idealan spremljen u gustu juhu, ili s kuhanim krumpiram u gusto), te bobicasto voce i mnoe druge koje djeluju po principu negativnih kalorija, te izgradjuju vec pojedeno, ako ste pojeli obrok od 600kcal i pojedete nesto od toga unijeli ste samo 300-400kcal
ovo su vrlo vazne smjernice prehrane jer uz ovu prehranu nema teoretske sanse da se debljate i hranite se opusteno..
takodjer, dorucak ne valja preskakati jer ubrzava metabolizam, pojedite dvije jabuke ili zitarice s mlijekom, nista ne deblja a necete pregladniti do rucka...
za veceru uvjek mozete pojesti malo dvopeka ili krekera s pastetom (od tunjevine, obicnom), sirnim namazom ili necim stotim...
ili biti kreativne...
pijte samo vodu, sokovi su previse kaloricni i usporavaju probavu, a i nezdravi su, 2dcl gustog soka ponekad iznosi i do 300kcal.
ako ste vec dovoljno mrsave, ali mlohave jedite puno vise proteina i to cistih tipa jaja ili skoljkasa, te ribe ali i crvenog mesa, puno cete brze oformiti misicnu masu , a i cinjenica je da misic trosi puno vise kalorija nego salo.
osoba sa izgradjenom misicnom konstrukcijom trosi dvevno od 700 do 1000kcal vise od mlohavice radeci iste stvari- pa razmislite dali se isplati ulagati u misice,
takodjer misici su puno tezi, tako da nije isto imati 55kg misica ili 55kg sala.
ja sam prije konfekciju 34 nosila tek s 48-50kg (sala) sada je nosim s 55kg misica.
ako zelite mrsaviti jedite manje kolicine gore navedenih namirnica, ali s naglaskom na rizi i povrcu, raznim salatama i bijelom mesu, kad dodjete do zeljene tezine okrenite se proteinima i pojacajte vjezbanje.
ono sto je bitno jest da sve sto pojedete potrosite, setnjom, kavama, pricanjem, smijanjem, shoppingom, sexom...ili bilo cim sto ovaj zivot cini slatkim!
eto cisto se nadam da ce ovaj post makar jednu odgovoriti od nezdravog mrsavljenja i da ce joj zivot krenuti u ljepsem i pametnijem pravcu!!
ljubi vas vasa nista posebna <3
ono o cemu sam htjela pisati je o sve vecem i vecem broju mladih djevojaka (sve mladjih i mladjih) koje dolaze i otvaraju blogove te govore "ja hocu biti ana!" ili "ana je bolja od mije!", mozda ne bih trebala shvacati sve to ozbiljno, al eto ako ce ovaj post nekoga odgovoriti od svega moja misija ce biti izvrsena...
istina je da raste standard ljepote i da su ocekivanja kako bi jedna cura trebala izgledati sve veca i veca, raste i upotreba photoshopa i ostalih strcbrckalica koje brisu sve mane na licu i tijelu nasih poznatih dama...
ko ima mogucnost ako mu mame cuvaju stare casopise, magazine tipa burde,itd...zene su izgledale normalnije i blize stvarnim zenama, bile su prirodno lijepe i razlicite medjusobno, meni osobno ove danas izgledaju ko da ih neko stampa u backstageu...
nekad je anoreksija bila bolest koje su se svi bojali a oni koji su imali sociopsiholoske aspekte su je jadni imali i svi su ih zalili...
kako su u jednom periodu upravo te zaljene cure postale pojam ljepote i divljenja...
ne znam, ja sam dugo godina imala cisti oblik anoreksije i nije bilo nimalo ugodno i lijepo..laz je kad ljudi misle da je to super, cinjenica da uskracujes sebi pravo na zivot, pravo na rast i razvoj, na energiju nije normalna koliko god se vi i mi uvjeravali da jest, jednostavno nije!
isto kao sto ce za onog sto se pokusa ubiti reci da je dementan takva demencija je blisko vezana i uz anoreksiju.
nije istina da je anoreksija cool jer ne mislis na hranu, mislis i to od 0-24 ali tvoja samokontrola je toliko ojacana uz tolike godine iskustva da odoljevas toj "posasti"!
anoreksicno mrsavo nije ljepo!!!
koliko god se odredjene cure tu u ovim krugovima trudile to prikazati ljepim, jednostavno nije!
ja sam na svoju visinu od 176cm imala najmanje 42kg i nisam bila ljepa, nisam bila ni priblizno standardu ljepote cak ni ovom novom...
imala sam ogromnu glavu naspram tjela, koju nisam ni imala snage nositi, bijelu objesenu kozu ko buldog i kosti, kosti na rukama, na vratu, na prsima (o cicama sam mogla mastati samo) na ledjima, guzice nisam imala mala sam dvije fine zdjelice na kojima je cudo lijepo bilo sjediti...
snage nisam imala ni za do ducana otici, a kamoli ne nesto vise, glavobolje sam imala od kad bih oci otvorila do kad ne bih u suzama nocu zaspala, izgubila sam sve misice, bubrezi su mi plesali, nisam imala niti loja unutar tijela, da oblozi te bubrege, ne znam jel koja od vas dozivjela bol bubrega koji se krecu ali ja sam mislila da cu umrjeti svaki put kad bih se pomakla...
ostetila sam srce, jetru, zeludac, bubrege, pluca (od dvije kutije na dan cigareta)...
no vecina ce reci nije to bitno, sve cu napraviti za onaj osjecaj savrsenstva!
ma da kojeg savrsenstva?
kad jednom pocnete tesko cete stati i jos cete uvijek pomicati granice, jer nije bit u savrsenstvu bit je u vama.
sto napraviti kad se to savrsenstvo okrene protiv vas, kad pocnete gubiti kosu kad vam zubi propadnu, kad vam lice bude upalo i sivo i kad tona sminke ne bude mogla prikriti ono sto radite same sebi.
kad izgubite sve prijatelje i zatvorite se u svoja cetiri zida da mozete raditi ono sto zelite i samo ono sto zelite bingeati, purgeati i vjezbati, plakati, gledati kojekakve thinspiracije...
ne vrijedi toga! jednostavno ne vrijedi!
ako mozete naucite iz mog primjera.
ja tek sada imam svoje savrsenstvo, jedem dovoljno, zivim zdravo i tek sada sa 55kg izgledam savrseno i lijepo.
mozete mrsaviti, mrsavite zdravo, vjezbajte, ne povracajte, jacajte kontrolu, probleme koje imate rjesavajte na vrijeme, ne gurajte ih pod tepih, recite ono sto zelite jer vrijedite isto koliko i svi ostali ljudi na ovoj zemlji, recite kad ste povrijedjene, nemojte sutiti, izbacite tu ljutnju iz sebe, nemojte se iskaljivati na sebi, vjezbajte, trcite, izlazite, uzivajte i zivite!
zasto? jer je tako lakse i ljepse!
mozete mrsaviti par kg na mjesec, no prvo sto trebate napraviti je prestati se prejedati pa povracati, a drugo kompletno promjeniti svoje prehrambene navike i stil zivota.
morate vjezbanje uciniti sastavnim djelom svog zivota, ako nemate novca za fitness i teretane odite trcati u park, na youtubu imate mnogo vjezbi koje su itekako ucinkovite, imate trenericu reebok fitness kluba u americi kod koje i madonna vjezba, zena zna stvari od kojih ce se tijelo preporoditi.
mit koji se provlaci blogovima je da cete od vjezbanja biti prebildane, mos misliti jedino da radite s utezima, vecina vjezbi blago tonira misice iznutra, a trcanje, bicikla i rolanje topi masne naslage velikom brzinom.
druga stvar je mjenjanje prehrambenih navika.
ljudi se hrane nezdravo i ne jedu puno al jedu krivo.
kompletno izbacite cokolade, bombone, chipseve i ostale gluposti koje nemaju nikakvu nutritivnu vrijednost. pazite, jedan chips od sto grama ima isto kalorija ko jedan dobar rucak, a onih sto grama ni ne osjetite da ste pojele ista.
morate unositi raznovrsnu hranu i jesti polagano jer jedino tako znate kad ste site, kad jedete brzo, mozak ne moze dobiti impuls da je dovoljno i najcesce zavrsava prejedanjem. bilo bi idealno kad bi na pocetku brojale minimum do dvadeset svaki griz, poslje ce vam preci u naviku jesti polako...
sljedeca stvar, postoje odredjene namirnice koje se nikako ne smiju kombinirati zajedno, jer neke lose utjecu jedne na drugu pa usporavaju metabolizam, a druge ubijaju vitamine i hranjive sastoje jedna drugoj.
ovako;
- pasta se jede samo i samo uz kuhano povrce!
- meso se jede samo i samo uz kuhano povrce izuzem krumpira koji ima satojke kao skrob i nije ga zdravo jesti uz meso! vitamini iz povrca imaju odredjene sastojke koji cuvaju zdrave masnoce i proteine iz mesa i pretvaraju ih direktno u energiju. takodjer meso nije dobro jesti vise od dva puta tjedno, jer u globalu ono usporava metabolizam, pogotovo crveno mese, bijelo meso, prsa, imaju vlaknastu struktuu koja idealno djeluje na probavu.
- riba bilo bijela bilo plava se jede uz kuhano povrce (ista stvar ko i s mesom)
- sirovo povrce se jede samo uz sir- bilo koje vrste, dakle salate od raznog povrca sa sirom, feta sir umjesan u salatu ili bilo koji drugi (najveci balin je peceno meso s pecenim krumpirom i salatom- to je bomba za tijelo)
- jaje se jede kao zaseban obrok, po mogucnosti jedino iza toga poiti jogurt (jedno jaje ima vise zdravih proteina nego odrezak)
- takodjer riza se jede uz razno kuhano povrce, ali moze i uz meso jer je neutralna i jer ona njena sluz oblaze zeludac
- voce je najbolje jesti par sati odmaka od rucka jer se najbolje vitamini primaju
- takodjer iza rucka je dobro popiti multivitamine jer uz to sto djeluju kao dodatak prehrani (tako da i ono sto niste unijeli taj dan s njima unesete)
ali i ubrzavaju metabolizam, probavu i hranu pretvaraju u direktnu energiju vezujuci dobre i zdrave sastojke iz nje
- takodjer postoje odredjena hrana kao ananas (svjezi ne onaj iz konzerve pu secera), poriluk (koji je idealan spremljen u gustu juhu, ili s kuhanim krumpiram u gusto), te bobicasto voce i mnoe druge koje djeluju po principu negativnih kalorija, te izgradjuju vec pojedeno, ako ste pojeli obrok od 600kcal i pojedete nesto od toga unijeli ste samo 300-400kcal
ovo su vrlo vazne smjernice prehrane jer uz ovu prehranu nema teoretske sanse da se debljate i hranite se opusteno..
takodjer, dorucak ne valja preskakati jer ubrzava metabolizam, pojedite dvije jabuke ili zitarice s mlijekom, nista ne deblja a necete pregladniti do rucka...
za veceru uvjek mozete pojesti malo dvopeka ili krekera s pastetom (od tunjevine, obicnom), sirnim namazom ili necim stotim...
ili biti kreativne...
pijte samo vodu, sokovi su previse kaloricni i usporavaju probavu, a i nezdravi su, 2dcl gustog soka ponekad iznosi i do 300kcal.
ako ste vec dovoljno mrsave, ali mlohave jedite puno vise proteina i to cistih tipa jaja ili skoljkasa, te ribe ali i crvenog mesa, puno cete brze oformiti misicnu masu , a i cinjenica je da misic trosi puno vise kalorija nego salo.
osoba sa izgradjenom misicnom konstrukcijom trosi dvevno od 700 do 1000kcal vise od mlohavice radeci iste stvari- pa razmislite dali se isplati ulagati u misice,
takodjer misici su puno tezi, tako da nije isto imati 55kg misica ili 55kg sala.
ja sam prije konfekciju 34 nosila tek s 48-50kg (sala) sada je nosim s 55kg misica.
ako zelite mrsaviti jedite manje kolicine gore navedenih namirnica, ali s naglaskom na rizi i povrcu, raznim salatama i bijelom mesu, kad dodjete do zeljene tezine okrenite se proteinima i pojacajte vjezbanje.
ono sto je bitno jest da sve sto pojedete potrosite, setnjom, kavama, pricanjem, smijanjem, shoppingom, sexom...ili bilo cim sto ovaj zivot cini slatkim!
eto cisto se nadam da ce ovaj post makar jednu odgovoriti od nezdravog mrsavljenja i da ce joj zivot krenuti u ljepsem i pametnijem pravcu!!
ljubi vas vasa nista posebna <3
Posted on: subota, 12.09.2009.
ovako,
za pocetak, neki su me krivo shvatili u proslom postu, samo bih htjela to malo bolje objasniti...
ja uglavnom, kad sam lose, kad sam depresivna trazim bijeg u shoppingu, nekad davno sam sve svoje probleme spremala u veliku binge gozbu, zamatala u sendvic, jela, natrpavala u sebe i onda povracala, gledajuci kako sve boli izlaze iz mene, kako se cistim...jos kad bi endorfini udarili u glavu nakon purgea osjecaj je bio slican nirvani..moje osobno savrsenstvo, no trajalo je kratko i nakon toga bih bila jos gore..bilo je razarajuce...
kad sam prestala povracati, usljedila je shoppingomanija, nikad nisam s nikim kupovala, ni isla po ducanima, jer je i to nalikovalo bingeanju...trcala bih po ducanima i trpala robu preko ruke, nikad nista nisam probavala (kao ja znam svoje brojeve i sto mi kako stoji), sam adrenalin uzimanja robe i provlacenja kartice ili listanja kesha davao mi je dozu adrenalina koja bi zamutila mozak i opet sam ja bila kraljica..
no i to je bilo kratkog vijeka, jer kao sto bih povukla vodu iz vodokotlica da ispere tragove srama i boli, tako bih tu robu sutnula u ormar i nikad mi vise nebi pala na pamet...
tada je roba postala ono u sto sam zamatala svoje boli i tuge, al je nisam bacala u kanalizaciju...
za mene svaka stvar ima posebnu energiju, ako je kupim ili mi je neko kupi kad su sretne okolnosti, nosit cu je jako cesto, osjecam ljubav, i sam osjecaj da nosim to na sebi mi daje snagu, kad idem na ispite uvjek se okitim stvarima koje mi je neko poklonio, kroz to osjecam da postoje ljudi koji me vole i koji su tu, uz mene...
zato, i potaknuta vasim komentarima da prodam robu, odlucila sam je pokloniti...
ima jedna samohrana majka u zgradi koja ima dvije prekrasne curice, jedna je prvi srednje, druga drugi srednje, ne zna se koja je ljepsa, sladja ili kulturnija od koje... neko jutro sam im odnjela dva velika kofera robe, kaputa, jaketa i cipela..
ona im ne moze kupovati robu, niti uopce misli o tome, bori se za njihovu egzistenciju i skolovanje, zena lavica, kao i moja majka...
na prvu me odbila, no kad je vidila njihova lica i kad sam joj ja nasamo objasnila zasto to radim, i zasto je njima to sada trenutno potrebnije nego meni...ne mogu vam opisati njihova lica i tu srecu otvarajuci te kofere meni bolnih uspomena, njima boljih pocetaka, samopouzdanja, popularnosti i svega onoga sto nam je najbitnije u srednjoj skoli...
roba je dobila novu auru, meni je dala zivotnu skolu, a njima makar u onom malom djelicu bolji i opusteniji zivot...j
jutros sam ih gledala dok su odlazile na bus, pila kavicu i osjetila onu neku srecu, pomjesanu s tugom i sjetom oko srca...
novi post ocekujte vec sutra jer bih htjela podjelit s vama neke trikove i savjete o prehrani, miji, ani i svemu dobrom i losem sto ce vam najvjerojatnije trebat godina i godina da shvatite (odnosi se na mladju populaciju koja je sve cesca po stranicama)
ljubi vas i voli vasa nista posebna!!
za pocetak, neki su me krivo shvatili u proslom postu, samo bih htjela to malo bolje objasniti...
ja uglavnom, kad sam lose, kad sam depresivna trazim bijeg u shoppingu, nekad davno sam sve svoje probleme spremala u veliku binge gozbu, zamatala u sendvic, jela, natrpavala u sebe i onda povracala, gledajuci kako sve boli izlaze iz mene, kako se cistim...jos kad bi endorfini udarili u glavu nakon purgea osjecaj je bio slican nirvani..moje osobno savrsenstvo, no trajalo je kratko i nakon toga bih bila jos gore..bilo je razarajuce...
kad sam prestala povracati, usljedila je shoppingomanija, nikad nisam s nikim kupovala, ni isla po ducanima, jer je i to nalikovalo bingeanju...trcala bih po ducanima i trpala robu preko ruke, nikad nista nisam probavala (kao ja znam svoje brojeve i sto mi kako stoji), sam adrenalin uzimanja robe i provlacenja kartice ili listanja kesha davao mi je dozu adrenalina koja bi zamutila mozak i opet sam ja bila kraljica..
no i to je bilo kratkog vijeka, jer kao sto bih povukla vodu iz vodokotlica da ispere tragove srama i boli, tako bih tu robu sutnula u ormar i nikad mi vise nebi pala na pamet...
tada je roba postala ono u sto sam zamatala svoje boli i tuge, al je nisam bacala u kanalizaciju...
za mene svaka stvar ima posebnu energiju, ako je kupim ili mi je neko kupi kad su sretne okolnosti, nosit cu je jako cesto, osjecam ljubav, i sam osjecaj da nosim to na sebi mi daje snagu, kad idem na ispite uvjek se okitim stvarima koje mi je neko poklonio, kroz to osjecam da postoje ljudi koji me vole i koji su tu, uz mene...
zato, i potaknuta vasim komentarima da prodam robu, odlucila sam je pokloniti...
ima jedna samohrana majka u zgradi koja ima dvije prekrasne curice, jedna je prvi srednje, druga drugi srednje, ne zna se koja je ljepsa, sladja ili kulturnija od koje... neko jutro sam im odnjela dva velika kofera robe, kaputa, jaketa i cipela..
ona im ne moze kupovati robu, niti uopce misli o tome, bori se za njihovu egzistenciju i skolovanje, zena lavica, kao i moja majka...
na prvu me odbila, no kad je vidila njihova lica i kad sam joj ja nasamo objasnila zasto to radim, i zasto je njima to sada trenutno potrebnije nego meni...ne mogu vam opisati njihova lica i tu srecu otvarajuci te kofere meni bolnih uspomena, njima boljih pocetaka, samopouzdanja, popularnosti i svega onoga sto nam je najbitnije u srednjoj skoli...
roba je dobila novu auru, meni je dala zivotnu skolu, a njima makar u onom malom djelicu bolji i opusteniji zivot...j
jutros sam ih gledala dok su odlazile na bus, pila kavicu i osjetila onu neku srecu, pomjesanu s tugom i sjetom oko srca...
novi post ocekujte vec sutra jer bih htjela podjelit s vama neke trikove i savjete o prehrani, miji, ani i svemu dobrom i losem sto ce vam najvjerojatnije trebat godina i godina da shvatite (odnosi se na mladju populaciju koja je sve cesca po stranicama)
ljubi vas i voli vasa nista posebna!!
Posted on: ponedjeljak, 07.09.2009.
...rezime...
Vjerujem da je najlaksi nacin za lijecenje jedne ovisnosti, pronaci drugu ovisnost :) koliko je to pametno i konstruktivno, vjerujem da je ako ide uzlaznom putanjom ili bolje reci silaznom od najopasnije ka manje opasnim, iako sam uvijek vjerovala da je droga opasnija od mog problema, gledajuci stare slike i lijecnicke nalaze, mislim da su tu negdje...
No, sve u svemu moja nova opsesija je moda, roba, cipele, torbe i modni dodaci...no ne na nacin na koji ste odmah pomislile - moja opsesija bi se mogla nazvati -lijecenje shopingoholizma-
little black book je i dalje prisutan, samo nema toliko zapisa o hrani i vjezbanju, ok, ima malo...ali napravila sam popise sve robe koje imam u ormaru, od ljetnje, proljetne, zimske, jesenske, hlaca, majci, pulovera, kosulja, kardigana, blejzera, sakoa, jaketa, kaputa....itd,itd...
zadnjih sedam, osam godina kupujem bez mjere, vise puta mjesecno ali totalno bez mozga i bez pameti, nasla sam preko 60 odjevnih predmeta s etiketama (nikad obucenih), nekih bez etiketa ali nisu mi se bas urezali u sjecanje...
budimo realne jedino uz osobnog stilista koji bi mi popisivao 500 kombinacija i svki dan drugu ostavljao na vjesali na vratima ormara, nema sanse da ja to sve iznosim, sve se odprilike vrti na max desetak odjevnih predmeta koje kombiniram..
tako da sam odlucila napraviti popise robe koje cu nositi, a ostalo cu podijeliti...guse me sve te stvari ali i zelim poceti isponova-
casno obecajem da cu kupovati samo ono sto mi se stvarno svidi i sto cu nositi...
Danas je bas neko ruzno vrijeme, oblacno, vruce al mi se i neda bas na more...ostajem raditi svoj rezime do kraja, mozda i kreativnost doskoci pa "restauriram" staru odjecu u nesto primamljivo- kao curica sam to uvjek radila i znalo se naci stvarno zanimljivih komada, al novac me malo pokvario, kad sve mozes kupiti zivot postaje isprazan...
vracam se korjenima..
ljubi vas i cita vasa nista posebna
No, sve u svemu moja nova opsesija je moda, roba, cipele, torbe i modni dodaci...no ne na nacin na koji ste odmah pomislile - moja opsesija bi se mogla nazvati -lijecenje shopingoholizma-
little black book je i dalje prisutan, samo nema toliko zapisa o hrani i vjezbanju, ok, ima malo...ali napravila sam popise sve robe koje imam u ormaru, od ljetnje, proljetne, zimske, jesenske, hlaca, majci, pulovera, kosulja, kardigana, blejzera, sakoa, jaketa, kaputa....itd,itd...
zadnjih sedam, osam godina kupujem bez mjere, vise puta mjesecno ali totalno bez mozga i bez pameti, nasla sam preko 60 odjevnih predmeta s etiketama (nikad obucenih), nekih bez etiketa ali nisu mi se bas urezali u sjecanje...
budimo realne jedino uz osobnog stilista koji bi mi popisivao 500 kombinacija i svki dan drugu ostavljao na vjesali na vratima ormara, nema sanse da ja to sve iznosim, sve se odprilike vrti na max desetak odjevnih predmeta koje kombiniram..
tako da sam odlucila napraviti popise robe koje cu nositi, a ostalo cu podijeliti...guse me sve te stvari ali i zelim poceti isponova-
casno obecajem da cu kupovati samo ono sto mi se stvarno svidi i sto cu nositi...
Danas je bas neko ruzno vrijeme, oblacno, vruce al mi se i neda bas na more...ostajem raditi svoj rezime do kraja, mozda i kreativnost doskoci pa "restauriram" staru odjecu u nesto primamljivo- kao curica sam to uvjek radila i znalo se naci stvarno zanimljivih komada, al novac me malo pokvario, kad sve mozes kupiti zivot postaje isprazan...
vracam se korjenima..
ljubi vas i cita vasa nista posebna
Posted on: subota, 29.08.2009.
imam osjecaj..
imam osjecaj da me netko non stop sabotira...ne znam vise jeli to samo u mojoj glavi pa se reflektira na sve ostalo ili me netko zeli necemu nauciti...kad sam odlucila stati svojoj destrukciji na rep i pocela zivjeti normalno poceli su zdrastveni problemi...koji su naravno morali postupno unistavati moj fizicki izgled, kako je to besmisleno, trudis se biti savrsen i na kraju ti se vrati u nesavrsenstvu na kvadrat...no dobro, stanem ja i tome na rep i kazem e nece moci, ozdravit ces i neces misliti negativno...
no, onda on pocinje sumnjati, zatvara se u sebe, gleda me ispod obrva, sunja po fejsu, trazi...znam ja dobro sto trazi, ali ne zelim da sazna nikada...uvjek sam korak ispred njega...ipak, nisam ja odjucer...
no, zasto sada? zasto bas sada? bilo je i rizicnijih situacija kad je sve moglo isplivati na vidjelo, no nije...
malo sam se izolirala, nisam bas vise toliko medju ljudima, nije da mi smetaju ali se ne osjecam ugodno medju njima, nije to to...dane provodim vise manje u svom drustvu i samo prebirem po glavi i razmisljam, osjecam tako jako da je doslo vrijeme za promjene za nesto novo...novi pocetak...
al cega, kako i gdje zapoceti...to mi malo teze ide...
kad se sjetim da imam jos skoro dva mjeseca odmora slabo mi je...nikad duzeg odmora, vjerujem da je to za moje zdravlje i dobro, ali mene nervira, ne mogu ja biti toliko besposlena..
jucer sam otkrila nesto sto mi je tako uljepsalo dan, žene iz Kampale, glavnom gradu Ugande u najsiromasnijem predgradju Bunga nizu prekrasan nakit od papira, vjerovali ili ne, recikliranog, to je toliko prekrasan nakit da bih najradje sve narucila, i jedna dobra dusa ih je upoznala i pokrenula akciju "perlica po perlica"...
ogrlice i nakit je prekrasan..
ja sam narucila plavu i rozu DEMBU ili mir, svaki model nosi svoju pricu i znacenje a i sama pomisao da ce im taj novac pomoci mi ulijeva neku optimisticnu nadu...da ovaj svijet i ne ide toliko nizbrdo koliko se cini, samo da je vise ljudi ko sto su Mirella Brenke koji se zapravo i zele ukljuciti i stvarno im pomoci...
Perlica po perlica
ostavljam linkic i preporucam svima da pogledaju stranicu i razmisle, citala sam cak da su i Udruga Hrvatskih modnih dizajnera prepoznali vrijednost ovog projekta i da se uskoro otvara Bead by Bead ducan u Zagrebu iako ih i vec sada ima za kupiti u Multimedijalnom centru Kopriva, Ilica 196 u Zagrebu naravno...
posto moja obitelj odlikuje snaznim zenama mislim da vec imam ideju sto cu im zamotati ispod bozicnog drvca ove godine...
meni najmilije...
BAINGANA - ljudi su jednaki
DEMBE - mir
KEONDRA - boginja
ljubi vas vasa nista posebna !!
no, onda on pocinje sumnjati, zatvara se u sebe, gleda me ispod obrva, sunja po fejsu, trazi...znam ja dobro sto trazi, ali ne zelim da sazna nikada...uvjek sam korak ispred njega...ipak, nisam ja odjucer...
no, zasto sada? zasto bas sada? bilo je i rizicnijih situacija kad je sve moglo isplivati na vidjelo, no nije...
malo sam se izolirala, nisam bas vise toliko medju ljudima, nije da mi smetaju ali se ne osjecam ugodno medju njima, nije to to...dane provodim vise manje u svom drustvu i samo prebirem po glavi i razmisljam, osjecam tako jako da je doslo vrijeme za promjene za nesto novo...novi pocetak...
al cega, kako i gdje zapoceti...to mi malo teze ide...
kad se sjetim da imam jos skoro dva mjeseca odmora slabo mi je...nikad duzeg odmora, vjerujem da je to za moje zdravlje i dobro, ali mene nervira, ne mogu ja biti toliko besposlena..
jucer sam otkrila nesto sto mi je tako uljepsalo dan, žene iz Kampale, glavnom gradu Ugande u najsiromasnijem predgradju Bunga nizu prekrasan nakit od papira, vjerovali ili ne, recikliranog, to je toliko prekrasan nakit da bih najradje sve narucila, i jedna dobra dusa ih je upoznala i pokrenula akciju "perlica po perlica"...
ogrlice i nakit je prekrasan..
ja sam narucila plavu i rozu DEMBU ili mir, svaki model nosi svoju pricu i znacenje a i sama pomisao da ce im taj novac pomoci mi ulijeva neku optimisticnu nadu...da ovaj svijet i ne ide toliko nizbrdo koliko se cini, samo da je vise ljudi ko sto su Mirella Brenke koji se zapravo i zele ukljuciti i stvarno im pomoci...
Perlica po perlica
ostavljam linkic i preporucam svima da pogledaju stranicu i razmisle, citala sam cak da su i Udruga Hrvatskih modnih dizajnera prepoznali vrijednost ovog projekta i da se uskoro otvara Bead by Bead ducan u Zagrebu iako ih i vec sada ima za kupiti u Multimedijalnom centru Kopriva, Ilica 196 u Zagrebu naravno...
posto moja obitelj odlikuje snaznim zenama mislim da vec imam ideju sto cu im zamotati ispod bozicnog drvca ove godine...
meni najmilije...
BAINGANA - ljudi su jednaki
DEMBE - mir
KEONDRA - boginja
ljubi vas vasa nista posebna !!
Posted on: nedjelja, 23.08.2009.
novi pocetak...
jako, jako dugo vec pokusavam zapoceti ponovo pisati blog ali me uvijek nesto koci... pa onda mijenjam dizajn, razmisljam i premisljam, ali redovito uvijek zatvorim blog editor i ne napisem nista...
no vrijeme je za nove pocetke, a vjerujem da se ovoj ovisnosti ipak malo teze oduprijeti...
sto je novo u mom zivotu, pa imam 21 godinu, duboko sam zakoracila prema 22, dijete vise nisam odavno i neke su stvari izblijedile i isprale se i iz mojih misli, srca i duse...
pritom mislim na hranu i kile, kile i hranu, sto jesti kada i kako, stekla sam odredjenu kontrolu i najvisa granica mi je 55kg, sto na moju visinu i nije toliko puno...mislim da tek sada shvacam bit recenice proanna je stil zivota...
makar ga shvacam onako kako ga zelim shvatiti, ne gledam vise na to s negativnim predznakom, ne mislim da kaznjavam samu sebe i da se zakidam za nesto, jedem tri obroka redovito, hranim se zdravo i vjezbam puno, to mi je sastavni dio zivota, ne mogu vise ni zamisliti dan bez 7-8km pretrcanih i malo vjezbanja, sad kad zahladi cu se vratiti na aerobik i pilates, proslo je dugo od kad sam zadnji put imala problema s povracanjem, ili da mi se hrana gadila...
smatram se u jednu ruku izljecenom, makar izljecenom od autodestrukcije...
trenutno imam zdrastvenih problema, ali se trudim ostati pozitivna u svemu tome, normalno da cu repove vuci, zivjela sam jako neuredno i destruktivno nekih desetak godina, a to nije malo i moralo je ostavit traga..no krv mi je ko u profesionalnog sportasa, pijem puno vitamina svakodnevno i osjecam da je sunce i meni napokon izaslo...
ne zelim biti negativna ni depresivna, ja vjerujem da ako je takvo stanje duha se odrazava i na zdravlje i na uspjehe i na svaku poru zivota pojedinca...
pa tako ne zelim ni pisati postove samo kad sam u komi ili kad mi treba necija pomoc, zelim pisati i kad sam sretna, ispunjena, zaljubljena, sjetna, ... ne zelim da zapocinju s koliko sam pojela i koliko mi treba do cilja...
ne vjerujem da je grijeh biti mrsav, niti da je to i pri tom ostati zdrav nemoguca mislija i da se samo mali broj sretnika radja s tim darom, vjerujem da je to stil zivota i vjerujem da to treba samo odluciti..
mozda mi se teme malo promjene i mozda budu lakse...
ali bit cu tu...
ljubi vas vasa nista posebna
no vrijeme je za nove pocetke, a vjerujem da se ovoj ovisnosti ipak malo teze oduprijeti...
sto je novo u mom zivotu, pa imam 21 godinu, duboko sam zakoracila prema 22, dijete vise nisam odavno i neke su stvari izblijedile i isprale se i iz mojih misli, srca i duse...
pritom mislim na hranu i kile, kile i hranu, sto jesti kada i kako, stekla sam odredjenu kontrolu i najvisa granica mi je 55kg, sto na moju visinu i nije toliko puno...mislim da tek sada shvacam bit recenice proanna je stil zivota...
makar ga shvacam onako kako ga zelim shvatiti, ne gledam vise na to s negativnim predznakom, ne mislim da kaznjavam samu sebe i da se zakidam za nesto, jedem tri obroka redovito, hranim se zdravo i vjezbam puno, to mi je sastavni dio zivota, ne mogu vise ni zamisliti dan bez 7-8km pretrcanih i malo vjezbanja, sad kad zahladi cu se vratiti na aerobik i pilates, proslo je dugo od kad sam zadnji put imala problema s povracanjem, ili da mi se hrana gadila...
smatram se u jednu ruku izljecenom, makar izljecenom od autodestrukcije...
trenutno imam zdrastvenih problema, ali se trudim ostati pozitivna u svemu tome, normalno da cu repove vuci, zivjela sam jako neuredno i destruktivno nekih desetak godina, a to nije malo i moralo je ostavit traga..no krv mi je ko u profesionalnog sportasa, pijem puno vitamina svakodnevno i osjecam da je sunce i meni napokon izaslo...
ne zelim biti negativna ni depresivna, ja vjerujem da ako je takvo stanje duha se odrazava i na zdravlje i na uspjehe i na svaku poru zivota pojedinca...
pa tako ne zelim ni pisati postove samo kad sam u komi ili kad mi treba necija pomoc, zelim pisati i kad sam sretna, ispunjena, zaljubljena, sjetna, ... ne zelim da zapocinju s koliko sam pojela i koliko mi treba do cilja...
ne vjerujem da je grijeh biti mrsav, niti da je to i pri tom ostati zdrav nemoguca mislija i da se samo mali broj sretnika radja s tim darom, vjerujem da je to stil zivota i vjerujem da to treba samo odluciti..
mozda mi se teme malo promjene i mozda budu lakse...
ali bit cu tu...
ljubi vas vasa nista posebna
Posted on: srijeda, 19.08.2009.
...2...
da...dosla sam do kraja svojih 50 dana...
jesam li zadovoljna pa i ne bas...
bilo je uspona i padova, nije sve bas islo glatko...
psihicka mi je rekla jednu jako zanimljivu stvar, da se necu moci u potpunosti zaljeciti ako ne preoblikujem kriterije, kaze jel mislis da bi mogla biti i malo deblja a sretna, ja kazem ne, nikako!
i to je moja istina, no onda sam ja nju pitala, posto je jako mrsava(ok ne premrsava al za zenu u 40tima izgleda ko cura od 18) jel ona genetski takva ili ima neki poseban rezim prehrane, i ona mi kaze da zna proci i par dana da pojede samo jogurt i pecivo i za veceru voce il salatu...ostala sam jako zbunjena...
a ona mi nato kaze jedem koliko mi je u tom trenutku potrebno, jedina razlika izmedju mene i tebe je sto ti razmisljas o tome i sto se u jednu ruku kaznjavas s tim a ja ne.
i sad se pitam je li to zapravo i prava istina?
jeli moguce da je to jedina stvar koja razlikuje curu oboljelu od anoreksije od zdrave i mrsave cure, cinjenica da ja to radim s negativnim predznakom, a ona ne?
jeli moja bolest u nedovoljnom hranjenju ili sama cinjenica da tome pridajem veliku vaznost?
sto je normalna prehrana?
vecina ce reci kad jedes koliko ti je dovoljno i ne pretjerujes u ni jednom pogledu, je li se to koliko je meni osobno dovoljno moze svrstati u neku brojku 1200kcal ili 1600kcal ili jednostavno 500kcal? mislim da ne, za dijete u razvoju sigurno da je potrebno odredjen broj po danu jer raste i razvija se, ali ako ja sjedim za stolom 5 dana jer pripremam ispite kolika je moja realna potrosnja? vrlo malena, i jeli tada normalno pojesti malo rize i suga i vocku za dorucak, ili porciju zitarica i za veceru jogurt? meni je, jer nisam gladna poslje toga...
jesmo li mi ljudi malo preoptereceni s prehranom? razumljivo mi je kad smo djeca da moramo jesti, no ja se bas i ne sjecam da je moja mama jela s nama, ona bi svima izvadila veceru i sjela u dnevni s jogurtom i gledala dnevnik...jeli ona bila anoreksicna? nije, nego je jela koliko joj je potrebno...
ok, ne kazem da nisam ponekad pretjerivala u nejedenju, ali isto tako sam svjesna da postoje razliciti tipovi i metabolizmi mogu li ja biti zdrava i jesti koliko jedem?
mislim da mogu,
mislim da ni ne trebam mjenjati svoje navike, samo psihu...
ok, ne zelim da me netko krivo protumaci i da ja zelim reci da moji vodeni dani spadaju pod normalno, ali isto tako se sjecam da je moja baka, kad je bila ziva govorila kako svaki tjedan treba jedan, do dva dana postiti i kako je to najzdravije za tijelo, kako se ne smije jesti voce uz neki obrok nego kao zaseban obrok, kako pasta i meso ne idu zajedno, kako je peceni krumpir i meso bomba za zeludac, kako uz meso ide samo kuhano povrce, kako vecera nije zdrava pogotovo obilna jer se tijelo ne moze odmoriti nocu i san je tezak, jeli i moja baka bila anoreksicna ili je zivjela zdravo? ma zivjela je pametno
mislim, da smo mi hranu stavili u najvazniji fokus, ona je postala stvar druzenja, ststusa, njome popunjavamo emocionalne rupe i nedostatke, u njoj uzivamo, jedemo i kad nam realno nije potrebno, ono sto nam u tom trenutku nije potrebno, zasto? jer to se kao mora,
ako je meni dovoljno pojesti salatu i nescaffe popiti u popodnevnim satima jesam li ja bolesna ili mi tijelo govori da je sito?
bulimija? zasto povracamo? jer opet ne jedemo koliko treba nego trpamo sve i svasta u sebe pa to zavrsava u skoljci, sve se vrti oko hrane, samo hrana, hrana i hrana, nepotrebna.
e pa ja se vise necu opterecivati, jest cu sto mi je potrebno, kad mi bude potrebno...i necu sebe smatrati nikakvom ako taj i taj dan nisam pojela onoliko koliko se smatra "normalnim", jer kad bih toliko jela ja sebi ne bi bila normalna, dapace ne bih se niti osjecala normalno u svom tijelu...pa zar nije upravo to cilj svega, hrana je samo ispomoc, ali ne i jedina i najbitnija stvar u danu...
jesam li izlijecena, mislim da jesam.
jesam li sebi zgodna, jesam.
jeli jedem previse, ne.
jeli jedem premalo, ne.
jedem koliko mi je potrebno da izdrzim dan, da budem sretna i nasmijana i da se osjecam dobro i zdravo, da i da mi se grudi popune natrag na cetvorku, dobro dosle natrag! nedostajale ste mi.
uzivajte mi cure moje, jer anoreksija je samo stvar pristupa svemu oko sebe.
ljubi vas vasa nista posebna
jesam li zadovoljna pa i ne bas...
bilo je uspona i padova, nije sve bas islo glatko...
psihicka mi je rekla jednu jako zanimljivu stvar, da se necu moci u potpunosti zaljeciti ako ne preoblikujem kriterije, kaze jel mislis da bi mogla biti i malo deblja a sretna, ja kazem ne, nikako!
i to je moja istina, no onda sam ja nju pitala, posto je jako mrsava(ok ne premrsava al za zenu u 40tima izgleda ko cura od 18) jel ona genetski takva ili ima neki poseban rezim prehrane, i ona mi kaze da zna proci i par dana da pojede samo jogurt i pecivo i za veceru voce il salatu...ostala sam jako zbunjena...
a ona mi nato kaze jedem koliko mi je u tom trenutku potrebno, jedina razlika izmedju mene i tebe je sto ti razmisljas o tome i sto se u jednu ruku kaznjavas s tim a ja ne.
i sad se pitam je li to zapravo i prava istina?
jeli moguce da je to jedina stvar koja razlikuje curu oboljelu od anoreksije od zdrave i mrsave cure, cinjenica da ja to radim s negativnim predznakom, a ona ne?
jeli moja bolest u nedovoljnom hranjenju ili sama cinjenica da tome pridajem veliku vaznost?
sto je normalna prehrana?
vecina ce reci kad jedes koliko ti je dovoljno i ne pretjerujes u ni jednom pogledu, je li se to koliko je meni osobno dovoljno moze svrstati u neku brojku 1200kcal ili 1600kcal ili jednostavno 500kcal? mislim da ne, za dijete u razvoju sigurno da je potrebno odredjen broj po danu jer raste i razvija se, ali ako ja sjedim za stolom 5 dana jer pripremam ispite kolika je moja realna potrosnja? vrlo malena, i jeli tada normalno pojesti malo rize i suga i vocku za dorucak, ili porciju zitarica i za veceru jogurt? meni je, jer nisam gladna poslje toga...
jesmo li mi ljudi malo preoptereceni s prehranom? razumljivo mi je kad smo djeca da moramo jesti, no ja se bas i ne sjecam da je moja mama jela s nama, ona bi svima izvadila veceru i sjela u dnevni s jogurtom i gledala dnevnik...jeli ona bila anoreksicna? nije, nego je jela koliko joj je potrebno...
ok, ne kazem da nisam ponekad pretjerivala u nejedenju, ali isto tako sam svjesna da postoje razliciti tipovi i metabolizmi mogu li ja biti zdrava i jesti koliko jedem?
mislim da mogu,
mislim da ni ne trebam mjenjati svoje navike, samo psihu...
ok, ne zelim da me netko krivo protumaci i da ja zelim reci da moji vodeni dani spadaju pod normalno, ali isto tako se sjecam da je moja baka, kad je bila ziva govorila kako svaki tjedan treba jedan, do dva dana postiti i kako je to najzdravije za tijelo, kako se ne smije jesti voce uz neki obrok nego kao zaseban obrok, kako pasta i meso ne idu zajedno, kako je peceni krumpir i meso bomba za zeludac, kako uz meso ide samo kuhano povrce, kako vecera nije zdrava pogotovo obilna jer se tijelo ne moze odmoriti nocu i san je tezak, jeli i moja baka bila anoreksicna ili je zivjela zdravo? ma zivjela je pametno
mislim, da smo mi hranu stavili u najvazniji fokus, ona je postala stvar druzenja, ststusa, njome popunjavamo emocionalne rupe i nedostatke, u njoj uzivamo, jedemo i kad nam realno nije potrebno, ono sto nam u tom trenutku nije potrebno, zasto? jer to se kao mora,
ako je meni dovoljno pojesti salatu i nescaffe popiti u popodnevnim satima jesam li ja bolesna ili mi tijelo govori da je sito?
bulimija? zasto povracamo? jer opet ne jedemo koliko treba nego trpamo sve i svasta u sebe pa to zavrsava u skoljci, sve se vrti oko hrane, samo hrana, hrana i hrana, nepotrebna.
e pa ja se vise necu opterecivati, jest cu sto mi je potrebno, kad mi bude potrebno...i necu sebe smatrati nikakvom ako taj i taj dan nisam pojela onoliko koliko se smatra "normalnim", jer kad bih toliko jela ja sebi ne bi bila normalna, dapace ne bih se niti osjecala normalno u svom tijelu...pa zar nije upravo to cilj svega, hrana je samo ispomoc, ali ne i jedina i najbitnija stvar u danu...
jesam li izlijecena, mislim da jesam.
jesam li sebi zgodna, jesam.
jeli jedem previse, ne.
jeli jedem premalo, ne.
jedem koliko mi je potrebno da izdrzim dan, da budem sretna i nasmijana i da se osjecam dobro i zdravo, da i da mi se grudi popune natrag na cetvorku, dobro dosle natrag! nedostajale ste mi.
uzivajte mi cure moje, jer anoreksija je samo stvar pristupa svemu oko sebe.
ljubi vas vasa nista posebna
Posted on: četvrtak, 16.04.2009.
...29...
da, jos malo pa sam na pola puta...
ne pisem bas cesto, jer iskreno nemam o cemu pisati...ponekad se osjecam da ni ne pripadam vise tu, jer svi mrsave, svi pisu o kilama, a ja ne...ponekad bih voljela vratiti sat dvi godine unatrag pa proci sve ovo ispocetka, no znam da to i nebi imalo velikog smisla...no, sto je tu je, kile ne idu preko 54,53...tu se vrte, razlika je 121,122...i to je ok...
kad pogledam u ogledalo ne vidim mrsavu curu, vidim zgodnu curu, ali niti se osjecam krhko, niti izgledam tako...no, iskreno kad vidim takve cure nisu mi lijepe, nisu mi savrsene i mislim da mi je to veliki plus i veliki pomak s one mrtve tocke...
...jesam li ja sama sebi savrsena, pa nisam, jos imam puno rada, pogotovo na nogama, one su uvijek bile najveci problem i mislim da cu se s njima gnjaviti uvijek, no to je tako...to je taj stalan rad na sebi...
dajem se svojim ljudima i sve poprima neku vecu dimenziju, sve je ljepse, toliko da se ponekad uhvatim kako placem od srece, jer jos ne mogu u to vjerovati...toliko je ljubavi oko mene, toliko srece...toliko stvari koje trebam istraziti i nadoknaditi svo ovo vrijeme koje sam provela razmisljajuci o kilama i samo o kilama...
tek sada vidim koji je to veliki gubitak vremena bio, iako tada nije tako izgledao, prokockala sam mladost i djetinjstvo, al necu i sada ovo vrijeme sto slijedi...
postala sam otporna na niske udarce, ne diraju me, cudne negativne vibre i ljubomorni pogledi me ne plase, hodam jaka i cvrsto na zemlji...nemaju oni pojma sto sam postala ni tko sam zapravo!
u meni je toliko snage da bih cijeli svijet pokorila, ne postoji stvar koju ja nebih mogla napraviti, ni ostvariti...
prociscena sam.
proslost je iza mene, vec polako blijedi, rane su zacjelile...
spremna sam cure moje, za nove pobjede, za novi zivot, za sve ono lijepo i manje lijepo sto slijedi, za nove borbe i sisteme pokusaja i pogreski...
nadam se da ce sljedeci post biti duzi, sad sam u nekoj letargiji i plavetnilu;)
ljubi vas vasa dreamy nista posebna
ne pisem bas cesto, jer iskreno nemam o cemu pisati...ponekad se osjecam da ni ne pripadam vise tu, jer svi mrsave, svi pisu o kilama, a ja ne...ponekad bih voljela vratiti sat dvi godine unatrag pa proci sve ovo ispocetka, no znam da to i nebi imalo velikog smisla...no, sto je tu je, kile ne idu preko 54,53...tu se vrte, razlika je 121,122...i to je ok...
kad pogledam u ogledalo ne vidim mrsavu curu, vidim zgodnu curu, ali niti se osjecam krhko, niti izgledam tako...no, iskreno kad vidim takve cure nisu mi lijepe, nisu mi savrsene i mislim da mi je to veliki plus i veliki pomak s one mrtve tocke...
...jesam li ja sama sebi savrsena, pa nisam, jos imam puno rada, pogotovo na nogama, one su uvijek bile najveci problem i mislim da cu se s njima gnjaviti uvijek, no to je tako...to je taj stalan rad na sebi...
dajem se svojim ljudima i sve poprima neku vecu dimenziju, sve je ljepse, toliko da se ponekad uhvatim kako placem od srece, jer jos ne mogu u to vjerovati...toliko je ljubavi oko mene, toliko srece...toliko stvari koje trebam istraziti i nadoknaditi svo ovo vrijeme koje sam provela razmisljajuci o kilama i samo o kilama...
tek sada vidim koji je to veliki gubitak vremena bio, iako tada nije tako izgledao, prokockala sam mladost i djetinjstvo, al necu i sada ovo vrijeme sto slijedi...
postala sam otporna na niske udarce, ne diraju me, cudne negativne vibre i ljubomorni pogledi me ne plase, hodam jaka i cvrsto na zemlji...nemaju oni pojma sto sam postala ni tko sam zapravo!
u meni je toliko snage da bih cijeli svijet pokorila, ne postoji stvar koju ja nebih mogla napraviti, ni ostvariti...
prociscena sam.
proslost je iza mene, vec polako blijedi, rane su zacjelile...
spremna sam cure moje, za nove pobjede, za novi zivot, za sve ono lijepo i manje lijepo sto slijedi, za nove borbe i sisteme pokusaja i pogreski...
nadam se da ce sljedeci post biti duzi, sad sam u nekoj letargiji i plavetnilu;)
ljubi vas vasa dreamy nista posebna
Posted on: petak, 20.03.2009.
..46...
osjecam se super....
ne mogu vam opisati koliko, valjda sam osjecaj da sam se odlucila pokrenuti u pozitivnom smjeru (napokon) mi daje krila...
jela sam ok, vecinom povrce i voce, malo rize pa u krug, ali i kad bi mi dan bio pretrpan potrudila bih se jesti sto nikad nisam, i sto nije bilo ni sastavni dio mog zivota...
ok, mislim da su svi upoznati s mojom kontrolom spram hrane, pogotovo slatkisa i grickalica, tako da nikakvo bingeanje nije bilo ni u primisli...nezdrava hrana me jednostavno ne privlaci i odbijam je lako, no ono sto nikad nisam odbijala je alkohol, a ovaj vikend sam ga glatko zaobisla i zabavila se super...
sama pomisao na tisuce nepotrebnih kalorija me odbila...ne zelim ga zaobici kmpletno i zauvijek, ali na nakih 3-4 puta godisnje- to nova godina, kraj faxa i rodjendani...
mislim da je vecina vas tj. nas mozda sklonija alkoholu nego drugi ljudi, jednu ovisnost mjenjamo za drugu, takodjer ista stvar s cigaretama, pusim cisto uz kavu s frendicama...
zadovoljna sam cure moje, vjezbam svaki dan, solariziram se, masiram, svaki dan nesto drugo imam na rasporedu, idem na predavanja, smijem se i zivim...zivim upravo to...
ne zakidam se, to je realnost...
ali, nisam o tome htjela pricati... jer moji postovi, probajte preletiti zadnjih par pricaju samo o meni, ja i mislim samo o sebi- ne direktno i kroz hvalospjev "ja, pa ja..." ali u globalu o svojim manama, nedostacima, promjenama...
no sreca je u davanju, ok nemojte me shvatiti doslovno, ne svima, ne svakom, ne naivno jer cemo ostati povrijedjene, ali ljudima u koje smo sigurni, koje poznajemo, koji su zaradili nase povjerenje...a ja sam ih zakidala dovoljno dugo da se cisto pitam bi li egocentrik poput mene trpio nekog ko se ponasa kao ja... ne bi, jer volim kad mi ljudi daju paznju, rade slatka iznenadjenja ili uskacu u moj zivot noseci srecu spontano i u pravom trenutku da me podignu...
koga ja podizem? pa nikog bas...svi se brinu koliko ja jedem, paze na mene, doslovno me dvore, sve moje zelje i htijenja...mislim i ja na njih naravno, ali imam tu neku barijeru pokazivanja osjecaja u djela..koja su ipak vrijednija..
no, nekad davno jesam, ovo s uvoda svima i svakom, bila povrijedjena, zatvorila se, no to nije izgovor i drugi su, neki vise neki manje...
u sebi imam taj jedan los sistem iznova osvajanja novih ljudi i kad ih "osvojim" zapustam ih, ako me razumijete, ono sigurna sam u tebe pa se ne moram vise truditi i onda ulazem energiju u nekog drugoga, neku novu osobu..
ali to je sve bacanje energije uzalud u nista konstruktivno, u nista duboko, cisto povrsno...
tako da ljudi u koje sam najsigurnija dobiju najmanje...
iako to ovako mozda izgleda smijesno i nelogicno, moja stalna potreba za dokazivanjem je nadjacala sve ostalo...
no i tome stajem na kraj i pocinjem ulagati u ljude u koje sam sigurna...
rekla bi moja profa iz ekonomije "sigurne investicije daju sigurne profite", ok one rizicne mozda daju puno vece ali mogu biti kratkog vijeka pa slijede jos veci gubitci...
i istina je, to sam i radila ovih dana, malo po malo oslobadjala osjecaje kroz djela i usrecila par zivota, u konacnici i svoj...
zivot je oko nas cure moje, samo se treba pokrenuti...
izbaciti krive vrijednosti iz nasih zivotnih okvira i pustiti da se kockice posloze onako kako srce nalaze a razum ne brani...
ljubi vas vasa nista posebna
ne mogu vam opisati koliko, valjda sam osjecaj da sam se odlucila pokrenuti u pozitivnom smjeru (napokon) mi daje krila...
jela sam ok, vecinom povrce i voce, malo rize pa u krug, ali i kad bi mi dan bio pretrpan potrudila bih se jesti sto nikad nisam, i sto nije bilo ni sastavni dio mog zivota...
ok, mislim da su svi upoznati s mojom kontrolom spram hrane, pogotovo slatkisa i grickalica, tako da nikakvo bingeanje nije bilo ni u primisli...nezdrava hrana me jednostavno ne privlaci i odbijam je lako, no ono sto nikad nisam odbijala je alkohol, a ovaj vikend sam ga glatko zaobisla i zabavila se super...
sama pomisao na tisuce nepotrebnih kalorija me odbila...ne zelim ga zaobici kmpletno i zauvijek, ali na nakih 3-4 puta godisnje- to nova godina, kraj faxa i rodjendani...
mislim da je vecina vas tj. nas mozda sklonija alkoholu nego drugi ljudi, jednu ovisnost mjenjamo za drugu, takodjer ista stvar s cigaretama, pusim cisto uz kavu s frendicama...
zadovoljna sam cure moje, vjezbam svaki dan, solariziram se, masiram, svaki dan nesto drugo imam na rasporedu, idem na predavanja, smijem se i zivim...zivim upravo to...
ne zakidam se, to je realnost...
ali, nisam o tome htjela pricati... jer moji postovi, probajte preletiti zadnjih par pricaju samo o meni, ja i mislim samo o sebi- ne direktno i kroz hvalospjev "ja, pa ja..." ali u globalu o svojim manama, nedostacima, promjenama...
no sreca je u davanju, ok nemojte me shvatiti doslovno, ne svima, ne svakom, ne naivno jer cemo ostati povrijedjene, ali ljudima u koje smo sigurni, koje poznajemo, koji su zaradili nase povjerenje...a ja sam ih zakidala dovoljno dugo da se cisto pitam bi li egocentrik poput mene trpio nekog ko se ponasa kao ja... ne bi, jer volim kad mi ljudi daju paznju, rade slatka iznenadjenja ili uskacu u moj zivot noseci srecu spontano i u pravom trenutku da me podignu...
koga ja podizem? pa nikog bas...svi se brinu koliko ja jedem, paze na mene, doslovno me dvore, sve moje zelje i htijenja...mislim i ja na njih naravno, ali imam tu neku barijeru pokazivanja osjecaja u djela..koja su ipak vrijednija..
no, nekad davno jesam, ovo s uvoda svima i svakom, bila povrijedjena, zatvorila se, no to nije izgovor i drugi su, neki vise neki manje...
u sebi imam taj jedan los sistem iznova osvajanja novih ljudi i kad ih "osvojim" zapustam ih, ako me razumijete, ono sigurna sam u tebe pa se ne moram vise truditi i onda ulazem energiju u nekog drugoga, neku novu osobu..
ali to je sve bacanje energije uzalud u nista konstruktivno, u nista duboko, cisto povrsno...
tako da ljudi u koje sam najsigurnija dobiju najmanje...
iako to ovako mozda izgleda smijesno i nelogicno, moja stalna potreba za dokazivanjem je nadjacala sve ostalo...
no i tome stajem na kraj i pocinjem ulagati u ljude u koje sam sigurna...
rekla bi moja profa iz ekonomije "sigurne investicije daju sigurne profite", ok one rizicne mozda daju puno vece ali mogu biti kratkog vijeka pa slijede jos veci gubitci...
i istina je, to sam i radila ovih dana, malo po malo oslobadjala osjecaje kroz djela i usrecila par zivota, u konacnici i svoj...
zivot je oko nas cure moje, samo se treba pokrenuti...
izbaciti krive vrijednosti iz nasih zivotnih okvira i pustiti da se kockice posloze onako kako srce nalaze a razum ne brani...
ljubi vas vasa nista posebna
Posted on: utorak, 03.03.2009.
...50...
post nije bez razloga oznacen s brojem 50,
ima veliko znacenje za mene,
ima vec dosta da sam pocela ic kod psihica privatno...i nismo bas imali nekih pomaka, u biti nismo imali nikakvih pomaka...sve se vrtilo oko toga da ja jesam realno debela, da ne izgledam dovoljno i da sam ruzna.
u globalu je to izgledalo tako da me uvjeravala da nisam, a ja nju da jesam...
no dala mi je 50 dana, jer odprilike toliko imam dana bez vecih obaveza- ispita i to...
tako da ce odsada svaki post biti obiljezen s brojem, to mi je jako bitno, jer mi stvara kontrolu..
tih 50 dana moraju biti bez ijednog bingea i vodenog dana. s mojoj prehranom se slozila i rekla da se i ona sama tako hrani...ali ne smijem oscilirati...niti kalkulirati...
ovo mi je jako bitno i realno potrebno, jer ako dokazem sebi da mogu, mozda postoji mogucnost da izadjem iz ovog zacaranog kruga koji traje vec deset god tj. sad vec zadirem i u jedanaestu..
nema nista loseg u dijetalnoj hrani, cak tijelo moze biti i zdravije, nema nista lose u vjezbanju ako je umjereno...tako da, mozda postoji sansa i to me jako veseli..jer sanjam o tome da budem mrsava- tj da sebe ne vidim debelom, pa kakva god bila, zdrava i da se ne bojim hrane...
danas sam otisla u solarij 12min, bojica se osvjezila, bila u frizerskom da mi operu i osuse kosu, jer se vec dugo ne putim u nju, zbog ekstenzija.. sad sam pojela pola pijata rize i kuhanog povrca, od 3-5 cu u teretanu, malo uciti jer imam jedan usmeni za dva tjedna i vecer posvetiti decku...
vidim da vas je puno na challengu...pa nema bas postova za citanje i materijala za komentiranje, pa vam svima zelim samo srecu i da uspijete u onom sto ste sebi zacrtale...
moja kilaza je na 54..;)
...a nada umire posljednja...bit cu zdrava, znam to...
ljubi vas vasa nista posebna
ima veliko znacenje za mene,
ima vec dosta da sam pocela ic kod psihica privatno...i nismo bas imali nekih pomaka, u biti nismo imali nikakvih pomaka...sve se vrtilo oko toga da ja jesam realno debela, da ne izgledam dovoljno i da sam ruzna.
u globalu je to izgledalo tako da me uvjeravala da nisam, a ja nju da jesam...
no dala mi je 50 dana, jer odprilike toliko imam dana bez vecih obaveza- ispita i to...
tako da ce odsada svaki post biti obiljezen s brojem, to mi je jako bitno, jer mi stvara kontrolu..
tih 50 dana moraju biti bez ijednog bingea i vodenog dana. s mojoj prehranom se slozila i rekla da se i ona sama tako hrani...ali ne smijem oscilirati...niti kalkulirati...
ovo mi je jako bitno i realno potrebno, jer ako dokazem sebi da mogu, mozda postoji mogucnost da izadjem iz ovog zacaranog kruga koji traje vec deset god tj. sad vec zadirem i u jedanaestu..
nema nista loseg u dijetalnoj hrani, cak tijelo moze biti i zdravije, nema nista lose u vjezbanju ako je umjereno...tako da, mozda postoji sansa i to me jako veseli..jer sanjam o tome da budem mrsava- tj da sebe ne vidim debelom, pa kakva god bila, zdrava i da se ne bojim hrane...
danas sam otisla u solarij 12min, bojica se osvjezila, bila u frizerskom da mi operu i osuse kosu, jer se vec dugo ne putim u nju, zbog ekstenzija.. sad sam pojela pola pijata rize i kuhanog povrca, od 3-5 cu u teretanu, malo uciti jer imam jedan usmeni za dva tjedna i vecer posvetiti decku...
vidim da vas je puno na challengu...pa nema bas postova za citanje i materijala za komentiranje, pa vam svima zelim samo srecu i da uspijete u onom sto ste sebi zacrtale...
moja kilaza je na 54..;)
...a nada umire posljednja...bit cu zdrava, znam to...
ljubi vas vasa nista posebna
Posted on: petak, 27.02.2009.
..planovi...
ispiti, rokovi, cjelonocna ucenja...
i sad kad bih se trebala opustati i uzivati...
lezim bolesna...
ono sto je dobro jest da nemam nikakvog apetita, samo caj pijem...
kile...zadnji put su bile na 55, sad bi vec mogle i pasti...
proljece se blizi, cekam ga s nestrpljenjem, u proljece je sve tako ljepo, pozitivno, okupano suncem...jedva cekam stavit cvike i proci rivom i gledati u more i biti jednostavno opijena, spokojna...
no, prije toga moram sastaviti neki plan kojeg se moram drzati...
- nema izgladnjivanja, dakle vodene dane zaboravi, dopusteno je 450 kcal dnevo i toga se drzi, iskoristiti najbolje ; poriluk, riza, umaci u woku, posni sir, voce...
- ne vise od 3 kave dnevno i deset do petnaest cigareta
- samo jedanput na dan dozvoljeno vjezbati, 6 puta na tjedan
- ostaviti vise vremena za sebe, tretmane, sve sto ti godi
- rasporediti vrijeme i uciti redovito
- odlaziti na vjezbe, predavanja samo bitnija
- izolirati se malo od ekipe s faxa poceli su previse ulaziti u moj privatan prostor a to ne zelim, suptilno im dati do znanja da to ne dolazi u obzir, previse negative mi dolazi s njihove strane to ne toleriram vise
- misliti pozitivno
- pokusati biti manje snazna zena, makar uz njega, dat mu prostora da prihvati svoju ulogu (koliko god nisam za ulogu nesposobne djeve koja gleda u muskarca ko u boga, toliko mislim da je mudra zena sposobna za odredjene pomake koji svima udovoljavaju)
- vise se druziti s majkom,
- pogledati dobar film, procitati dobru knjigu
- probati pronaci neku osobu sebi slicniju, sanjam o prijateljici koja ce biti sposobna, samosvijesna, samouvjerena, mudra i od koje cu mozda i moci nesto nauciti
- nauciti se opustati
- spavati makar 6-7 sati dnevno
- ustajat oko 6ipo, 7 (dan je prekratak za bacanje)
- otici u prag u shopping proljetne robe
- uzivati
to su moji ciljevi za sljedecih par mjeseci i mislim da nebi trebao biti problem drzati ih se...
no kako god bilo, onaj najbitniji plan jest pisati najmanje dva puta na tjedan blog...jer je tako puno lakse...
ljubi vas vasa
nista posebna
i sad kad bih se trebala opustati i uzivati...
lezim bolesna...
ono sto je dobro jest da nemam nikakvog apetita, samo caj pijem...
kile...zadnji put su bile na 55, sad bi vec mogle i pasti...
proljece se blizi, cekam ga s nestrpljenjem, u proljece je sve tako ljepo, pozitivno, okupano suncem...jedva cekam stavit cvike i proci rivom i gledati u more i biti jednostavno opijena, spokojna...
no, prije toga moram sastaviti neki plan kojeg se moram drzati...
- nema izgladnjivanja, dakle vodene dane zaboravi, dopusteno je 450 kcal dnevo i toga se drzi, iskoristiti najbolje ; poriluk, riza, umaci u woku, posni sir, voce...
- ne vise od 3 kave dnevno i deset do petnaest cigareta
- samo jedanput na dan dozvoljeno vjezbati, 6 puta na tjedan
- ostaviti vise vremena za sebe, tretmane, sve sto ti godi
- rasporediti vrijeme i uciti redovito
- odlaziti na vjezbe, predavanja samo bitnija
- izolirati se malo od ekipe s faxa poceli su previse ulaziti u moj privatan prostor a to ne zelim, suptilno im dati do znanja da to ne dolazi u obzir, previse negative mi dolazi s njihove strane to ne toleriram vise
- misliti pozitivno
- pokusati biti manje snazna zena, makar uz njega, dat mu prostora da prihvati svoju ulogu (koliko god nisam za ulogu nesposobne djeve koja gleda u muskarca ko u boga, toliko mislim da je mudra zena sposobna za odredjene pomake koji svima udovoljavaju)
- vise se druziti s majkom,
- pogledati dobar film, procitati dobru knjigu
- probati pronaci neku osobu sebi slicniju, sanjam o prijateljici koja ce biti sposobna, samosvijesna, samouvjerena, mudra i od koje cu mozda i moci nesto nauciti
- nauciti se opustati
- spavati makar 6-7 sati dnevno
- ustajat oko 6ipo, 7 (dan je prekratak za bacanje)
- otici u prag u shopping proljetne robe
- uzivati
to su moji ciljevi za sljedecih par mjeseci i mislim da nebi trebao biti problem drzati ih se...
no kako god bilo, onaj najbitniji plan jest pisati najmanje dva puta na tjedan blog...jer je tako puno lakse...
ljubi vas vasa
nista posebna
Posted on: utorak, 24.02.2009.
u trazenju izgubljenog vremena
previse mislim.
znam
to mi je najveca mana.
toliko mislim i razmisljam i premisljam a zivot ide i prolazi.
zalim.
toliko zalim za nekim ucinjenim ili neucinjenim stvarima.
razmisljam tko sam ja zapravo, a ni ne zivim da to shvatim.
bjezim od sebe razmisljajuci o sebi.
smijesno.
ali ponekad toliko razmisljam o sebi da se sama sebi gadim.
centimetar tu, centimetar tamo. ogledalu nikad dosta. nikad dovoljno.
mjesec ipo dana sam bila na kilazi 58, prosjecna i sto mi je falilo, nista. on je bio sretan, ja vise manje.
opet na dijeti i vaga pokazuje 55. sto mi fali, nista.
al uvijek nesto fali, al ja to ne mogu pronaci.
falim sama sebi.
smijesno.
za osobu koja toliko razmislja sama o sebi, kako mogu falit sama sebi.
fali mi ona stara ja, naivna, vesela, neostecena.
i opet zalim.
jer on je imao takvu mene, veselu, ne sumnjicavu, pozitivnu, neopterecenu i onda ju je slomio. a nije me zasluzio takvu, on je zaluzio ovo sto je napravio. a moj dragi je zasluzio ono sto je nekad od mene bilo.
komplicirano.
i nije bas.
zasto to mora biti tako?
on me varao, on me tukao, on me vrijedjao, moje samopostovanje i samopouzdanje bacio na koljena, previjala se jesam ali sam ga i dalje gledala ocima punim ljubavi i dalje sam vjerovala u nas i dalje nisam htjela vidjeti sta mi radi..naivno
"Srce stade kao dete da se otima,
trazili smo se po prethodnim zivotima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promasaje koji tiste,
prosto, lako, k'o neko beznacajno pristaniste.
O, da mi je da se jos jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim vecnog decaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.
Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reci bi sve pokvarile,
samo se cutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.
O, da mi je da se jos jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i cekao bih samo nju, nijednu drugu."
a danas, imam njega, koji me voli, koji me ne vara, koji obozava tlo pod kojem hodam, koji je muskarac, koji steta gradom i gleda samo mene, koji me cvrsto prima u narucje i sigurno prica o buducnosti, koji daje tlo pod mojim nogama, koji dize moje samopouzdanje ustima punima komplimenata.
a ja.
ja sam hladnokrvna kucka koja samo pazi gdje ce pogrijesiti sto ce i hoce li sto zabrljati, koja prati kako prica s bilo kojom osobom zenskog roda u nadi da ce prepoznati nesto sto ce je odbiti od njega, da u nadi, nije tipfeler, ja se potiho nadam da ce on kad tad zabrljati, a ja cu pobjednicki reci da, bila sam u pravu!
kako da postanem opet ona osoba, kako da budem pozitivna, kako da zivim za njega kad unutar mojih zidova jos spava bol.
povrijedjena sam toliko da imam osjecaj da bi mi trebalo jos sto godina da ozdravim.
i sad se pitam zasto je to tako, zasto sam njega toliko voljela i zasto me morao slomiti, ubiti moju dusu, moje srce i nadu. reprogramirati sve ono sto je sam bog unio u moj karakter u moju osobnost, odakle mu pravo?
odakle mu pravo da se ja i danas pitam zasto, da bjezim od tog razdoblja. da sam obiljezena njegovim biljegom. da je napravio rez na svemu sto sam mu dala.
sto ja mogu dati svome decku, lijepu vanjstinu. vise manje, jer niti u to nisam toliko sigurna.
"Još sam bio sasvim mlad
neke barske ptice sam lovio tad,
kad je došla da se kupa
lepa protina kći
Nije znala gde sam ja
da je gledam krišom
kroz trsku i šaš,
a preko reke
noć je pala kao plašt
Mesec tinja nad vrbakom
srebri nebo zvezda roj
kapi vode kao biseri
koji blistaju svud po njoj
O, srce ludo, ludi sni
već se moji drugovi momčili svi,
a ja sam hteo samo jednu,
lepu protinu kci
Čudnom pesmom zvoni drum
te su zime
svatovi došli po nju,
iz daleka neki svet
za mene tuđ
baš sam prošao sokakom,
padao je prvi sneg
I još ponekad
zazvone praporci,
što je odnose ko zna gde
Da se ženim imam kad,
ja sam eto ostao
momak do sad
nikad više nisam sreo
lepu protinu kci
Jedan život miran, tih
Nekad bacim kartu
il' napišem stih,
stvari teku,
ja se držim izvan njih
I ljubim dobre, ljubim lake,
neke prave, a neke ne
i sve su vile, sve su kraljice,
i sve su nevažne naspram nje"
ponekad tako gubim nadu, da cu opet biti ona stara
da cu mu moci dati ono sto zasluzuju.
al opet, trudim se, mravljim koracima krecem prema cilju i
krecem u borbu protiv same sebe.
jer izgubit cu onu jedinu stvar koja vrijedi u mom zivotu.
skrenula sam s teme totalno, trebo je bit normalniji post, no to tako ide kod pisanja, ponekad i stvari kojih nismo svjesni pretocimo u rijeci sasvim slucajno. al ajmo rec da je ovaj za moju dusu.
a onaj koji sam htjela pisat cu drugom prilikom.
volim vas i ljubim,
nista posebna
znam
to mi je najveca mana.
toliko mislim i razmisljam i premisljam a zivot ide i prolazi.
zalim.
toliko zalim za nekim ucinjenim ili neucinjenim stvarima.
razmisljam tko sam ja zapravo, a ni ne zivim da to shvatim.
bjezim od sebe razmisljajuci o sebi.
smijesno.
ali ponekad toliko razmisljam o sebi da se sama sebi gadim.
centimetar tu, centimetar tamo. ogledalu nikad dosta. nikad dovoljno.
mjesec ipo dana sam bila na kilazi 58, prosjecna i sto mi je falilo, nista. on je bio sretan, ja vise manje.
opet na dijeti i vaga pokazuje 55. sto mi fali, nista.
al uvijek nesto fali, al ja to ne mogu pronaci.
falim sama sebi.
smijesno.
za osobu koja toliko razmislja sama o sebi, kako mogu falit sama sebi.
fali mi ona stara ja, naivna, vesela, neostecena.
i opet zalim.
jer on je imao takvu mene, veselu, ne sumnjicavu, pozitivnu, neopterecenu i onda ju je slomio. a nije me zasluzio takvu, on je zaluzio ovo sto je napravio. a moj dragi je zasluzio ono sto je nekad od mene bilo.
komplicirano.
i nije bas.
zasto to mora biti tako?
on me varao, on me tukao, on me vrijedjao, moje samopostovanje i samopouzdanje bacio na koljena, previjala se jesam ali sam ga i dalje gledala ocima punim ljubavi i dalje sam vjerovala u nas i dalje nisam htjela vidjeti sta mi radi..naivno
"Srce stade kao dete da se otima,
trazili smo se po prethodnim zivotima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promasaje koji tiste,
prosto, lako, k'o neko beznacajno pristaniste.
O, da mi je da se jos jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim vecnog decaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.
Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reci bi sve pokvarile,
samo se cutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.
O, da mi je da se jos jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i cekao bih samo nju, nijednu drugu."
a danas, imam njega, koji me voli, koji me ne vara, koji obozava tlo pod kojem hodam, koji je muskarac, koji steta gradom i gleda samo mene, koji me cvrsto prima u narucje i sigurno prica o buducnosti, koji daje tlo pod mojim nogama, koji dize moje samopouzdanje ustima punima komplimenata.
a ja.
ja sam hladnokrvna kucka koja samo pazi gdje ce pogrijesiti sto ce i hoce li sto zabrljati, koja prati kako prica s bilo kojom osobom zenskog roda u nadi da ce prepoznati nesto sto ce je odbiti od njega, da u nadi, nije tipfeler, ja se potiho nadam da ce on kad tad zabrljati, a ja cu pobjednicki reci da, bila sam u pravu!
kako da postanem opet ona osoba, kako da budem pozitivna, kako da zivim za njega kad unutar mojih zidova jos spava bol.
povrijedjena sam toliko da imam osjecaj da bi mi trebalo jos sto godina da ozdravim.
i sad se pitam zasto je to tako, zasto sam njega toliko voljela i zasto me morao slomiti, ubiti moju dusu, moje srce i nadu. reprogramirati sve ono sto je sam bog unio u moj karakter u moju osobnost, odakle mu pravo?
odakle mu pravo da se ja i danas pitam zasto, da bjezim od tog razdoblja. da sam obiljezena njegovim biljegom. da je napravio rez na svemu sto sam mu dala.
sto ja mogu dati svome decku, lijepu vanjstinu. vise manje, jer niti u to nisam toliko sigurna.
"Još sam bio sasvim mlad
neke barske ptice sam lovio tad,
kad je došla da se kupa
lepa protina kći
Nije znala gde sam ja
da je gledam krišom
kroz trsku i šaš,
a preko reke
noć je pala kao plašt
Mesec tinja nad vrbakom
srebri nebo zvezda roj
kapi vode kao biseri
koji blistaju svud po njoj
O, srce ludo, ludi sni
već se moji drugovi momčili svi,
a ja sam hteo samo jednu,
lepu protinu kci
Čudnom pesmom zvoni drum
te su zime
svatovi došli po nju,
iz daleka neki svet
za mene tuđ
baš sam prošao sokakom,
padao je prvi sneg
I još ponekad
zazvone praporci,
što je odnose ko zna gde
Da se ženim imam kad,
ja sam eto ostao
momak do sad
nikad više nisam sreo
lepu protinu kci
Jedan život miran, tih
Nekad bacim kartu
il' napišem stih,
stvari teku,
ja se držim izvan njih
I ljubim dobre, ljubim lake,
neke prave, a neke ne
i sve su vile, sve su kraljice,
i sve su nevažne naspram nje"
ponekad tako gubim nadu, da cu opet biti ona stara
da cu mu moci dati ono sto zasluzuju.
al opet, trudim se, mravljim koracima krecem prema cilju i
krecem u borbu protiv same sebe.
jer izgubit cu onu jedinu stvar koja vrijedi u mom zivotu.
skrenula sam s teme totalno, trebo je bit normalniji post, no to tako ide kod pisanja, ponekad i stvari kojih nismo svjesni pretocimo u rijeci sasvim slucajno. al ajmo rec da je ovaj za moju dusu.
a onaj koji sam htjela pisat cu drugom prilikom.
volim vas i ljubim,
nista posebna
Posted on: petak, 13.02.2009.
vrijeme je za novi post...
zivot je lijep...
da...uistinu
uvijek sam znala da je potrebno samo malo, samo jedan kliker u glavi da bi stvari bile drugacije...i jest
grijesila sam to znam, ljudi su me povrijedili, jako....i vec u sljedecem trenutku ja sam postala tako negativna osoba, nisam to pokazivala na van, jer ipak sam to ja, ali sam u sebi prikupljala sve te krive emocije i cuvala ih ko ozeblo sunce...
nitko nije dovoljno dobar, nitko nije savrsen po mojim kriterijima, nikom ne treba vjerovati...svi te zele iskoristiti, svi ce ti nauditi...samo su neke od mojih misli
da su daleko od istine nebih rekla, ali ja biram drugu istinu, ja biram svoju istinu..i neka su ljudi takvi i neka je sve naopako, u mojoj glavi tako nece biti...biram ruzicaste naocale, ne zato sto zelim biti naivna i sljepo vjerovati, to znam da poslje sveg sto je bilo nikad necu moci, ali...ne zelim ni biti ovakva.
zelim biti spontana, neopterecena, zelim se smijati, od jutra do mraka. zelim biti pozitivna. zelim vjerovati. zelim vjerovati u Boga. u ljude...
zelim biti smirena iznutra, zelim biti iskrena.
zivjeti dvojni zivot je tezak kriz i taj teret nosim vec jako dugo...ne zelim dolazit u svoja cetiri zida i plakati, ne zelim se buditi jutrom umjesto spremna na nove izazove, depresivna, umjesto da uzmem mob i zovem njega kad ga nema da trazim cigarete sretna sto cu moci u miru zapusiti stan.
zelim zivjeti za nekoga.
ne samo za sebe, ne zelim biti ovo sto sam postala.
sebicna, pesimisticna, negativno nabijana, cinicna, materijalisticna i sarkasticna.
vracam se temeljima. vracam se onoj curici koju sam davno napustila misleci da ce mi biti bolje bez nje.
i mozda bi i bilo, da nisam takva iznutra i da me to ne lomi.
ali lomi, zasto? jer ne mozemo biti ono sto nismo.
pronaci sebe i biti pozitivan, bit optimista to su moji ciljevi za ovu godinu.
moram se zahvaliti nesretnoj i debeloj jer je ona prva probila ove moje zidove sutnje, jer je prva kojoj se povjeravam i jer zbog nje pocinjem bit iskrena i prema drugima.
ona je moj anđel...
kile...eh...
to znam da necu nikad promjenit, al eto ocito je to dio mene, pa necu vise ni na njega gledati negativno...
kad vec imam tu moc kontrole zasto je ne koristiti...ne zelim ozdraviti jer vise ni ne mislim da sam bolesna, pa sto, ne jedem ko drugi ljudi, pa sto da mi sline ne cure kad vidim hamburger, nije ni bitno, takva sam kakva sam.
jest cu koliko jedem, trenirat cu koliko treniram, imat cu kile koje imam, koliko god da se drugima cinile premale...
ljubim vas sve i zelim vam prelijepu 2009tu
da...uistinu
uvijek sam znala da je potrebno samo malo, samo jedan kliker u glavi da bi stvari bile drugacije...i jest
grijesila sam to znam, ljudi su me povrijedili, jako....i vec u sljedecem trenutku ja sam postala tako negativna osoba, nisam to pokazivala na van, jer ipak sam to ja, ali sam u sebi prikupljala sve te krive emocije i cuvala ih ko ozeblo sunce...
nitko nije dovoljno dobar, nitko nije savrsen po mojim kriterijima, nikom ne treba vjerovati...svi te zele iskoristiti, svi ce ti nauditi...samo su neke od mojih misli
da su daleko od istine nebih rekla, ali ja biram drugu istinu, ja biram svoju istinu..i neka su ljudi takvi i neka je sve naopako, u mojoj glavi tako nece biti...biram ruzicaste naocale, ne zato sto zelim biti naivna i sljepo vjerovati, to znam da poslje sveg sto je bilo nikad necu moci, ali...ne zelim ni biti ovakva.
zelim biti spontana, neopterecena, zelim se smijati, od jutra do mraka. zelim biti pozitivna. zelim vjerovati. zelim vjerovati u Boga. u ljude...
zelim biti smirena iznutra, zelim biti iskrena.
zivjeti dvojni zivot je tezak kriz i taj teret nosim vec jako dugo...ne zelim dolazit u svoja cetiri zida i plakati, ne zelim se buditi jutrom umjesto spremna na nove izazove, depresivna, umjesto da uzmem mob i zovem njega kad ga nema da trazim cigarete sretna sto cu moci u miru zapusiti stan.
zelim zivjeti za nekoga.
ne samo za sebe, ne zelim biti ovo sto sam postala.
sebicna, pesimisticna, negativno nabijana, cinicna, materijalisticna i sarkasticna.
vracam se temeljima. vracam se onoj curici koju sam davno napustila misleci da ce mi biti bolje bez nje.
i mozda bi i bilo, da nisam takva iznutra i da me to ne lomi.
ali lomi, zasto? jer ne mozemo biti ono sto nismo.
pronaci sebe i biti pozitivan, bit optimista to su moji ciljevi za ovu godinu.
moram se zahvaliti nesretnoj i debeloj jer je ona prva probila ove moje zidove sutnje, jer je prva kojoj se povjeravam i jer zbog nje pocinjem bit iskrena i prema drugima.
ona je moj anđel...
kile...eh...
to znam da necu nikad promjenit, al eto ocito je to dio mene, pa necu vise ni na njega gledati negativno...
kad vec imam tu moc kontrole zasto je ne koristiti...ne zelim ozdraviti jer vise ni ne mislim da sam bolesna, pa sto, ne jedem ko drugi ljudi, pa sto da mi sline ne cure kad vidim hamburger, nije ni bitno, takva sam kakva sam.
jest cu koliko jedem, trenirat cu koliko treniram, imat cu kile koje imam, koliko god da se drugima cinile premale...
ljubim vas sve i zelim vam prelijepu 2009tu
Posted on: nedjelja, 18.01.2009.
perfekcionist...
sve je u kompletnom savrsenstvu, nista ne smije imat manu, odjeca, obuca, savrseno uvjek oprana, popeglana, postavljena, uklopljena...kosa savrsena isfenirana, ten bez greske. make up sveprisutan. depilacije i kad nisu realno potrebne, nokti uvjek uskladjeni. osmjeh bez mane.
uvjek zna sto treba reci i kada. svi joj zavide na britkom jeziku i golemom samopouzdanju. ispiti polozeni, profesori zadivljeni, kolege zacudjeni...jer ipak su ucili s njom, oni su pali, ona prosla...
no nitko ne zna. nitko ne zna za moj bolesni ritam. za minimalne i smjesne prospavane sate, za jogginge u 4h ujutro i svakodnevno ucenje, puno vise no sto priznajem. da, nisam prirodno pametnija od svih. samo radim ko konj.
nitko ne zna za napadaje panike u moja cetri zida jer ne znam dovoljno, jer ne izgledam dovoljno, jer nisam dovoljna.
jer nisam dovoljno dobra da nahranim svoj bolestan um, jer nikad necu biti dovoljno dobra sama za sebe. jer nikad necu moci proci pored ogledala s osmjehom, jer nikad necu otvorit oci i biti jednostavno sretna.
jer nisam jednostavna, i sve te lijepe jednostavne stvari u mojoj glavi ne pronalaze odgovor, jer ih odbacujem.
jer se ne volim.
jer glumim.
jer ne znam tko sam.
jer me zivot rasteze, a ja stojim u sredini i zelim nazad, u djetinstvo, jer zelim pobjeci i od zivota i od odrastanja.
jer zelim nestati.
sretna, znam da necu nikad biti.
jer ja srecu znam samo odglumiti.
ne znam je prozivjeti.
praznici, zadovoljstvo obavljenim poslom, nema ga, sreca darivanja i bozicni duh, nema ih...
samo ljustura.
ljustura jedne mlade zene koja tezi krivim ciljevima.
koja nikad nece imat to sto zeli, jer ni sama ne zna sto zeli.
sve oko mene se raspada.
u strahu da ne izgubim nju, gubim njega.
jer moj strah je paranoidan.
debela, vaga ne laze, a kaze 57kg.
ogromnih 57kg. razlika 119.
treba biti 123 minimum.
na dijetu kaze ona, na dijetu kravo debela, a ja samo slijezem ramenima, jer to i zelim.
i pruza mi ruku i prihvacam je.
jer nova godina ce otkucat za 8 dana a ja je necu docekat debela.
voda i zrak.
posljednji put
obecajem...
ljubi vas nista posebna
sve je u kompletnom savrsenstvu, nista ne smije imat manu, odjeca, obuca, savrseno uvjek oprana, popeglana, postavljena, uklopljena...kosa savrsena isfenirana, ten bez greske. make up sveprisutan. depilacije i kad nisu realno potrebne, nokti uvjek uskladjeni. osmjeh bez mane.
uvjek zna sto treba reci i kada. svi joj zavide na britkom jeziku i golemom samopouzdanju. ispiti polozeni, profesori zadivljeni, kolege zacudjeni...jer ipak su ucili s njom, oni su pali, ona prosla...
no nitko ne zna. nitko ne zna za moj bolesni ritam. za minimalne i smjesne prospavane sate, za jogginge u 4h ujutro i svakodnevno ucenje, puno vise no sto priznajem. da, nisam prirodno pametnija od svih. samo radim ko konj.
nitko ne zna za napadaje panike u moja cetri zida jer ne znam dovoljno, jer ne izgledam dovoljno, jer nisam dovoljna.
jer nisam dovoljno dobra da nahranim svoj bolestan um, jer nikad necu biti dovoljno dobra sama za sebe. jer nikad necu moci proci pored ogledala s osmjehom, jer nikad necu otvorit oci i biti jednostavno sretna.
jer nisam jednostavna, i sve te lijepe jednostavne stvari u mojoj glavi ne pronalaze odgovor, jer ih odbacujem.
jer se ne volim.
jer glumim.
jer ne znam tko sam.
jer me zivot rasteze, a ja stojim u sredini i zelim nazad, u djetinstvo, jer zelim pobjeci i od zivota i od odrastanja.
jer zelim nestati.
sretna, znam da necu nikad biti.
jer ja srecu znam samo odglumiti.
ne znam je prozivjeti.
praznici, zadovoljstvo obavljenim poslom, nema ga, sreca darivanja i bozicni duh, nema ih...
samo ljustura.
ljustura jedne mlade zene koja tezi krivim ciljevima.
koja nikad nece imat to sto zeli, jer ni sama ne zna sto zeli.
sve oko mene se raspada.
u strahu da ne izgubim nju, gubim njega.
jer moj strah je paranoidan.
debela, vaga ne laze, a kaze 57kg.
ogromnih 57kg. razlika 119.
treba biti 123 minimum.
na dijetu kaze ona, na dijetu kravo debela, a ja samo slijezem ramenima, jer to i zelim.
i pruza mi ruku i prihvacam je.
jer nova godina ce otkucat za 8 dana a ja je necu docekat debela.
voda i zrak.
posljednji put
obecajem...
ljubi vas nista posebna
Posted on: srijeda, 24.12.2008.
post...
zasto na pisem?
ne znam
zasto ne komentiram makar, il idem na forum. ne znam
eto
nije da ne mislim na vas, mislim na vas od 0-24 i na annu i na svoju glupost i svoju debljinu i hranu, da hranu, koju mrzim i ne zelim u svojoj blizini...ali moram. jer sam obecala i sebi i njemu i njoj i svima vama. al tako je tesko. i svakim onim zalogajem umire dio mene, samo potiho vene i ja venem skupa s njim.
i ne znam sto da radim ni sto da napravim, jer sam koma. jer sam depresivna. jer sam debela krava. jer sam prosjek. cak ni ocjene nisu petice. jer prosjecna krava ima prosjecne trice.
i ne odskacem vise i ne zracim vise.
vaga ne laze a kaze 55. 55 ogromnih kila. 55 kila sala.
i ruzna sam i faca mi se izoblicila. i debela je i prsti su mi kao hrenovke dok skakucu sada po tipkovnici, cak proizvode i glasniji tik.
zasto ne pisem. eto zasto.
ovo vise nisam ja.
ja i anna smo jedno. ana i ja smo jedno vec deset godina. ona je ja.
ja sam ona.
i kako sada dalje.
ko sam ja bez nje. prosjek. to smo vec ustanovili. jel moja psiha moze podnijeti prosjek ne moze to sam davno ustanovila. i sto sada?
da uvedem rezim, ne znam, da padnem na 53, ne znam, hoce li to pomoci. jadno.
zar te dvije kile odredjuju mene.
jadna sam, budimo realni.
dvije kile gore, i ja sam nitko i nista.
nisam duboka, nisam posebna.
gubim sebe zbog dvije kile
jadna,jadna,jadna
ta spoznaja boli vise od dvije kile.
ali ne boli vise od zalogaja, on boli najvise. vilica se koci, pogled je zamucen u srcu tuga.
jer ja jedem. jer JEDEM. zvacem i gutam i to ostaje u meni.
a drugi jedu i smiju se i imaju vise kila i uzivaju.
i izgradili su sebe toliko da im te kilice i ne igraju najbitniju ulogu u zivotu.
ali ne i meni.
i cinjenica jest koliko god da imam kila manje ili vise
uvjek cu ovisit o njima i uvijek ce boljeti.
nestati ne mogu.
nula kila ne mogu imati.
znaci treba zivjeti s ovim kilama i ovom ljusturom.
i nadm se da vas nece puno procitat ovaj post, al
one koje nazalost naidju
ispricavam se i ljubim
do sljedeceg
nista posebna
ne znam
zasto ne komentiram makar, il idem na forum. ne znam
eto
nije da ne mislim na vas, mislim na vas od 0-24 i na annu i na svoju glupost i svoju debljinu i hranu, da hranu, koju mrzim i ne zelim u svojoj blizini...ali moram. jer sam obecala i sebi i njemu i njoj i svima vama. al tako je tesko. i svakim onim zalogajem umire dio mene, samo potiho vene i ja venem skupa s njim.
i ne znam sto da radim ni sto da napravim, jer sam koma. jer sam depresivna. jer sam debela krava. jer sam prosjek. cak ni ocjene nisu petice. jer prosjecna krava ima prosjecne trice.
i ne odskacem vise i ne zracim vise.
vaga ne laze a kaze 55. 55 ogromnih kila. 55 kila sala.
i ruzna sam i faca mi se izoblicila. i debela je i prsti su mi kao hrenovke dok skakucu sada po tipkovnici, cak proizvode i glasniji tik.
zasto ne pisem. eto zasto.
ovo vise nisam ja.
ja i anna smo jedno. ana i ja smo jedno vec deset godina. ona je ja.
ja sam ona.
i kako sada dalje.
ko sam ja bez nje. prosjek. to smo vec ustanovili. jel moja psiha moze podnijeti prosjek ne moze to sam davno ustanovila. i sto sada?
da uvedem rezim, ne znam, da padnem na 53, ne znam, hoce li to pomoci. jadno.
zar te dvije kile odredjuju mene.
jadna sam, budimo realni.
dvije kile gore, i ja sam nitko i nista.
nisam duboka, nisam posebna.
gubim sebe zbog dvije kile
jadna,jadna,jadna
ta spoznaja boli vise od dvije kile.
ali ne boli vise od zalogaja, on boli najvise. vilica se koci, pogled je zamucen u srcu tuga.
jer ja jedem. jer JEDEM. zvacem i gutam i to ostaje u meni.
a drugi jedu i smiju se i imaju vise kila i uzivaju.
i izgradili su sebe toliko da im te kilice i ne igraju najbitniju ulogu u zivotu.
ali ne i meni.
i cinjenica jest koliko god da imam kila manje ili vise
uvjek cu ovisit o njima i uvijek ce boljeti.
nestati ne mogu.
nula kila ne mogu imati.
znaci treba zivjeti s ovim kilama i ovom ljusturom.
i nadm se da vas nece puno procitat ovaj post, al
one koje nazalost naidju
ispricavam se i ljubim
do sljedeceg
nista posebna
Posted on: ponedjeljak, 08.12.2008.
vrijeme leti...
20 dana je vec proslo, nisam se niti okrenula...
kako mi je?
pa i ne bas najbolje, tesko je uzasno i lomi me svakodnevno, prvih deset dana je bilo najteze, mislila sam da cu umrijeti...od svakog zalogaja mi se zeludac grcio, gadarije su mi prolazile glavom, sanjala sam o onom osjecaju gladi, no vec
11. dan nesto se okrenulo, nasla sam svoju idealnu prehranu
voce i povrce, povrce spremam u voku, bez ulja i masti, kao prilog uvjek stavljam integralnu rizu, za dorucak jedem voce a za veceru pola litre kamilice i pase mi
voce mi sjedne za dorucak, rucak mi nije problem vise jer znam da je to bez masti i ulja i bilo ceg a ipak jedem i unosim dosta vitamina, a za veceru uzmem kamilicu bez secera da ocuva svoje svojstvo i da mi obnovi zeludac jer je erodiran cijeli i bolan...
no ipak, borba sa sobom je ona najteza, bilo je i 2-3dana kad nisam nista jela jer jednostavno nisam htjela, ali...sve manja i manja mi je potreba za tim...
mjere 176-54
nisam debela nisam ni mrsava, ova prehrana i teretana mi odrzava te kile i osjecam se zdravije, bolje...
istinu za pravo ovako se dugo nisam osjecala, predugo, cak zadnja par dana jedem bez griznje savijesti, sto mi je totalno stran osjecaj, ono pojedem i ful sam happy, nema depresije, nema osjecaja manje vrijednosti, prezadovoljna sam onim sto vidim u ogledalu i izlozima i jednostavno parim oci...
lice mi nije onako sivo, upalo, vec je zdravo i podocnjaka nema...
zapravo pomalo pocinjem uzivati u svemu...
jucer sam pjesacila nekih 3-4sata i u nijednom trenutu mi se nije crnilo ispred ociju, nit su mi se ruke tresle, niti mi se vrtilo, totalno meni stran osjecaj...ali je tako opustajuci, nista mi nije tesko, sve mi je minut posla napravit i za njega i za sebe i za druge, nema vise one stalne lijenosti i tromosti.
ali, da jos malo zalim za annom, istina, to je dio mene, ali ajmo rec da je sad nekih 70% za mene 30% za nju. i to je skroz ok,
budem do kraja puno bolje, osjecam to.
Nevjerojatna snaga. nesto nemoguce.
zivot napokon ima smisla.
a ja sam sretna.
moram ostat jaka do kraja, nema vise odstupanja.
ljubim vas
kako mi je?
pa i ne bas najbolje, tesko je uzasno i lomi me svakodnevno, prvih deset dana je bilo najteze, mislila sam da cu umrijeti...od svakog zalogaja mi se zeludac grcio, gadarije su mi prolazile glavom, sanjala sam o onom osjecaju gladi, no vec
11. dan nesto se okrenulo, nasla sam svoju idealnu prehranu
voce i povrce, povrce spremam u voku, bez ulja i masti, kao prilog uvjek stavljam integralnu rizu, za dorucak jedem voce a za veceru pola litre kamilice i pase mi
voce mi sjedne za dorucak, rucak mi nije problem vise jer znam da je to bez masti i ulja i bilo ceg a ipak jedem i unosim dosta vitamina, a za veceru uzmem kamilicu bez secera da ocuva svoje svojstvo i da mi obnovi zeludac jer je erodiran cijeli i bolan...
no ipak, borba sa sobom je ona najteza, bilo je i 2-3dana kad nisam nista jela jer jednostavno nisam htjela, ali...sve manja i manja mi je potreba za tim...
mjere 176-54
nisam debela nisam ni mrsava, ova prehrana i teretana mi odrzava te kile i osjecam se zdravije, bolje...
istinu za pravo ovako se dugo nisam osjecala, predugo, cak zadnja par dana jedem bez griznje savijesti, sto mi je totalno stran osjecaj, ono pojedem i ful sam happy, nema depresije, nema osjecaja manje vrijednosti, prezadovoljna sam onim sto vidim u ogledalu i izlozima i jednostavno parim oci...
lice mi nije onako sivo, upalo, vec je zdravo i podocnjaka nema...
zapravo pomalo pocinjem uzivati u svemu...
jucer sam pjesacila nekih 3-4sata i u nijednom trenutu mi se nije crnilo ispred ociju, nit su mi se ruke tresle, niti mi se vrtilo, totalno meni stran osjecaj...ali je tako opustajuci, nista mi nije tesko, sve mi je minut posla napravit i za njega i za sebe i za druge, nema vise one stalne lijenosti i tromosti.
ali, da jos malo zalim za annom, istina, to je dio mene, ali ajmo rec da je sad nekih 70% za mene 30% za nju. i to je skroz ok,
budem do kraja puno bolje, osjecam to.
Nevjerojatna snaga. nesto nemoguce.
zivot napokon ima smisla.
a ja sam sretna.
moram ostat jaka do kraja, nema vise odstupanja.
ljubim vas
Posted on: nedjelja, 02.11.2008.
prekrasno nedjeljno jutro
i vrijeme za promjene...
predugo ovo traje cure moje, ova agonija unutar mene same, neprestalno mucenje i izgladnjivanje, nikad sebi dovoljno dobra, nikad dovoljno mrsava, e pa necu vise, cvrsto sam odlucila, nikad vise ne idem ispod 120, makakvih 125, hocu biti zdrava i zgodna ne anna lijepa,
danas se pozdravljam s annom
"DRAGA ANNA
pogledaj u nebo,
slusaj pticice kako pjevaju, udahni jako, osjeti miris vruce crne kave kako ispunjava prostor nekakvom cudnom toplinom, to je zivot,
ne zivot koji ja zivim,
stalno nanosenje boli, tuge,
pa kvragu, ovo je prvo jutro da se nisam uplakana probudila...
mozda zato sto sam mu dopustila da me miluje i sto sam prvi put cula i osjetila kako se predivna, a mozda zato sto su ga moji kukovi izuljali;) mozda zato sto sam se jutros prvi put vidjela u ogledalu zapravo onakva kakva jesam, ne zgodna, premrsava- anorexic skinny, nije mi ljepo vise, mozda sam prestara da imam tijelo 12-to godisnjakinje, mozda je vrijeme da prihvatim tijelo 20-to godisnjakinje, hocu guze i sise, hocu strukic i fine misicave noge, ne volim vise kost i kozu...
anna, ti si mi prijateljica vec dugo, mislim da je danas 12.10 doslo vrijeme rastanka, mogu ti samo reci hvala ti na svemu, koliko god da si me ostetila toliko si me i sacuvala, jer dok sam se ja bavila mrsavljenjem i samo mrsavljenjem drugi su napravili puno gore stvari, i zeznuli si zivote uduplo, a ja sam ipak zbog tvog perfekcionizma koji si gurala vec deset godila prolazila s 5, bez greske i upisala dva faxa koja obozavam, zbog tebe imam njega, jer znam i vidim da je njegova ljubav bezuvijetna, uvjek je tu uz mene, bez obzira na to sto radim i koliko se cesto druzim s tobom i njega stavljam u drugi plan...
no sad je vrijeme da ti odes u drugi plan, ne u drugi vec u treci, cetvrti, mozda i peti, od danas sam zdrava, od danas ne mrsavim, od danas zivim zdravo...
mozda si mi i ti radila namjerno ovo zadnja dva tjedna da se probudim, mozda si me tukla od jutra do mraka da se osvjestim i pocnem zivjeti normalno...mozda si i ti shvatila da se ipak malo predugo druzimo, a mozda sam ti i dosadila...
nasa ljubav i veza bila je opsesivno-kompulzivna i autodestruktivna, los smo par priznaj i sama, napravile smo neke dobre stvari, ali ipak ja izlazim kao pobjednik, jer me nisi dokrajcila, a znam da si se nadala tome.
vrijeme je za rastanak...
hvala ti na svemu...evo palim cigaretu tebi u cast i ok mozes ostat jos ovu kavicu samnom, al onda odlazis, jer
od danas idem sama
zbogom..."
danas jedem cornflakes za dorucak i danas rucam s njim...
mozda sam vas razocarala, mozda cete me i kuditi, ali probajte me shvatiti, moram se nauciti voljeti i ne smijem imati ispod 55kg,
zelim pociti zivjeti, zelim imati samopouzdanje, i hodati uspravno cestom, imati ispravne kriterije o svom tijelu i o tudjim tijelima...
volim vas puno i hvala na potpori
shvatit cu ako vise ne budete htjele dolazit na blog, jer tako bih i ja prije par godina reagirala, ali ne vise...
puse svima
predugo ovo traje cure moje, ova agonija unutar mene same, neprestalno mucenje i izgladnjivanje, nikad sebi dovoljno dobra, nikad dovoljno mrsava, e pa necu vise, cvrsto sam odlucila, nikad vise ne idem ispod 120, makakvih 125, hocu biti zdrava i zgodna ne anna lijepa,
danas se pozdravljam s annom
"DRAGA ANNA
pogledaj u nebo,
slusaj pticice kako pjevaju, udahni jako, osjeti miris vruce crne kave kako ispunjava prostor nekakvom cudnom toplinom, to je zivot,
ne zivot koji ja zivim,
stalno nanosenje boli, tuge,
pa kvragu, ovo je prvo jutro da se nisam uplakana probudila...
mozda zato sto sam mu dopustila da me miluje i sto sam prvi put cula i osjetila kako se predivna, a mozda zato sto su ga moji kukovi izuljali;) mozda zato sto sam se jutros prvi put vidjela u ogledalu zapravo onakva kakva jesam, ne zgodna, premrsava- anorexic skinny, nije mi ljepo vise, mozda sam prestara da imam tijelo 12-to godisnjakinje, mozda je vrijeme da prihvatim tijelo 20-to godisnjakinje, hocu guze i sise, hocu strukic i fine misicave noge, ne volim vise kost i kozu...
anna, ti si mi prijateljica vec dugo, mislim da je danas 12.10 doslo vrijeme rastanka, mogu ti samo reci hvala ti na svemu, koliko god da si me ostetila toliko si me i sacuvala, jer dok sam se ja bavila mrsavljenjem i samo mrsavljenjem drugi su napravili puno gore stvari, i zeznuli si zivote uduplo, a ja sam ipak zbog tvog perfekcionizma koji si gurala vec deset godila prolazila s 5, bez greske i upisala dva faxa koja obozavam, zbog tebe imam njega, jer znam i vidim da je njegova ljubav bezuvijetna, uvjek je tu uz mene, bez obzira na to sto radim i koliko se cesto druzim s tobom i njega stavljam u drugi plan...
no sad je vrijeme da ti odes u drugi plan, ne u drugi vec u treci, cetvrti, mozda i peti, od danas sam zdrava, od danas ne mrsavim, od danas zivim zdravo...
mozda si mi i ti radila namjerno ovo zadnja dva tjedna da se probudim, mozda si me tukla od jutra do mraka da se osvjestim i pocnem zivjeti normalno...mozda si i ti shvatila da se ipak malo predugo druzimo, a mozda sam ti i dosadila...
nasa ljubav i veza bila je opsesivno-kompulzivna i autodestruktivna, los smo par priznaj i sama, napravile smo neke dobre stvari, ali ipak ja izlazim kao pobjednik, jer me nisi dokrajcila, a znam da si se nadala tome.
vrijeme je za rastanak...
hvala ti na svemu...evo palim cigaretu tebi u cast i ok mozes ostat jos ovu kavicu samnom, al onda odlazis, jer
od danas idem sama
zbogom..."
danas jedem cornflakes za dorucak i danas rucam s njim...
mozda sam vas razocarala, mozda cete me i kuditi, ali probajte me shvatiti, moram se nauciti voljeti i ne smijem imati ispod 55kg,
zelim pociti zivjeti, zelim imati samopouzdanje, i hodati uspravno cestom, imati ispravne kriterije o svom tijelu i o tudjim tijelima...
volim vas puno i hvala na potpori
shvatit cu ako vise ne budete htjele dolazit na blog, jer tako bih i ja prije par godina reagirala, ali ne vise...
puse svima
Posted on: nedjelja, 12.10.2008.
mogu birati tko zelim biti...
annu sam upoznala kad mi je bilo samo deset godina,
upisala sam se na sport, svako popodne vjezbala u sobici i svaku vecer trcala...te sam godine izgubila desetak kila, izbacila sam kruh iz prehrane, nisam vecerala a obroke sam jela pola od onog koliko mogu jesti...bila sam sretna
no onda, par godinica poslje- 1.mjesec na televiziji je bila latinica- o anoreksiji i bulimiji, nisam znala za bulimiju ali kad sam cula da mogu pojest sto god hocu i prisilit se na ciscenje, oci su se zacaklile- jer sam vec postala zeljna hrane...i moja era s miom je otpocela...evo jednog dijela mog dnevnika, napisala 13-to godisnja nista posebna:
20.2 2002.
Ajme mama i brat se opet svađaju, a ja pokusavam malo pobjeci od ove stvarnosti, da bar postoji neki paralelni svijet u kojem je sve savrseno. Ne mogu vise ovako, ovo nije obitelj, ovo nije nista..Ful sam tuzna, zelim normalnu obitelj, zelim uzivati u zivotu, a to je nemoguce.
Sto se mog tijela tice ful sam se udebljala za ovih tjedan dana sto sam bolesna bila..da bih ja smrsavila moram prominiti cilu prehranu, do iduce nedilje cu biti na minimalcu, kad ogladnim popit cu casu caja bez icega i tako cu ziviti do tih 52kg, moram to.
zelim biti ljepotica sitnog lica, velikih ociju i punih usana, bez ovih odvaratno debelih obraza, lijepog sitnog misicavog tijela. moram se potruditi, do 20.3 moram imati 52kg, od danas do 20.
ona je sretnica, savrseno izgleda, ali i ja mogu tako izgledati. napokon cu biti sretna.
one ce umriti od ljubomore, a to im itekako treba, nakon svega sto su mi napravile (odnosi se na prijateljice koje su me non stop vrijedjale-suptilno)
postavila sam cak i slike onih mrsavica po dnevniku da dobijem jos vecu zelju da izgledam bas ovako, raskupusala sam teen nadam se da nece shvatit jer ne znam kako bih opravdala.
26.2.2002.
u ponediljak krece moja nova vrhunska dijeta, jedva cekam.
10.3.2002.
ajme meni, ovih 15dana mi je bilo poprilicno koma, pakleno. nisam isla u skolu, izmislila sam da sam bolesna.samo sam lezala i gledala tv. debela- 67kg.
samu sebe ubijam. zderem,zderem i zderem onda povracam, a ne mogu vise samo placem i placem. debela sam i uvik cu bit debela i tuzna, uvik cu plakati. 7.razred ide svi uzivaju, cure se sminkaju, izgledaju presavrseno, imaju decke. ja lezim ko debela krava na kaucu i cekam sto???
moj zivot nema smisla.
od danas idem- do 52 i niko me nece zaustaviti
***
ove godine sam prvi put u bolnici zavrsila, 46kg
do danas nisam nasla mir sa sobom, mie sam se davno rijesila, hvala bogu, ali annu ne mogu pustiti, anna mi je sve dala, strava decka, nebi se sigurno zagledo u malu debelu iskompleksiranu curu, sigurnost, znam koliko vrijedim i koliko mogu, sa svojim dispozicijama nisam trebala nista postici a imam sve..
deset godina kasnije ja sam odabrala tko cu biti nisam se prepustila kolotecini nisam isla putem koji mi je bio predodređen, izabrala sam svoj...
sad se vrtim od 53-55, pokusavam pronaci mir, pokusavam sebe prihvatit..
mogu priznati da mi ide jako tesko, mnogo padova i uspona u jednom danu ali je...o se trudim, no tesko se odreci anna ispijenog izgleda, ne zelim biti prosjek, ne kada vidim koliko mi se ljudi divi, koliko me ljudi gleda kao sto sam ja gledala sve one cure kad sam imala deset i vise godina...
popravljam se, jedem svaki drugi dan, jucer nisam jela, danas bih trebala makar neku salaticu, prisilit cu se.
no znam da mi kile nikad nece prelazit 55, a bmi 17, to je moja zlatna sredina i pocinjem je prihvacat...
volim vas
upisala sam se na sport, svako popodne vjezbala u sobici i svaku vecer trcala...te sam godine izgubila desetak kila, izbacila sam kruh iz prehrane, nisam vecerala a obroke sam jela pola od onog koliko mogu jesti...bila sam sretna
no onda, par godinica poslje- 1.mjesec na televiziji je bila latinica- o anoreksiji i bulimiji, nisam znala za bulimiju ali kad sam cula da mogu pojest sto god hocu i prisilit se na ciscenje, oci su se zacaklile- jer sam vec postala zeljna hrane...i moja era s miom je otpocela...evo jednog dijela mog dnevnika, napisala 13-to godisnja nista posebna:
20.2 2002.
Ajme mama i brat se opet svađaju, a ja pokusavam malo pobjeci od ove stvarnosti, da bar postoji neki paralelni svijet u kojem je sve savrseno. Ne mogu vise ovako, ovo nije obitelj, ovo nije nista..Ful sam tuzna, zelim normalnu obitelj, zelim uzivati u zivotu, a to je nemoguce.
Sto se mog tijela tice ful sam se udebljala za ovih tjedan dana sto sam bolesna bila..da bih ja smrsavila moram prominiti cilu prehranu, do iduce nedilje cu biti na minimalcu, kad ogladnim popit cu casu caja bez icega i tako cu ziviti do tih 52kg, moram to.
zelim biti ljepotica sitnog lica, velikih ociju i punih usana, bez ovih odvaratno debelih obraza, lijepog sitnog misicavog tijela. moram se potruditi, do 20.3 moram imati 52kg, od danas do 20.
ona je sretnica, savrseno izgleda, ali i ja mogu tako izgledati. napokon cu biti sretna.
one ce umriti od ljubomore, a to im itekako treba, nakon svega sto su mi napravile (odnosi se na prijateljice koje su me non stop vrijedjale-suptilno)
postavila sam cak i slike onih mrsavica po dnevniku da dobijem jos vecu zelju da izgledam bas ovako, raskupusala sam teen nadam se da nece shvatit jer ne znam kako bih opravdala.
26.2.2002.
u ponediljak krece moja nova vrhunska dijeta, jedva cekam.
10.3.2002.
ajme meni, ovih 15dana mi je bilo poprilicno koma, pakleno. nisam isla u skolu, izmislila sam da sam bolesna.samo sam lezala i gledala tv. debela- 67kg.
samu sebe ubijam. zderem,zderem i zderem onda povracam, a ne mogu vise samo placem i placem. debela sam i uvik cu bit debela i tuzna, uvik cu plakati. 7.razred ide svi uzivaju, cure se sminkaju, izgledaju presavrseno, imaju decke. ja lezim ko debela krava na kaucu i cekam sto???
moj zivot nema smisla.
od danas idem- do 52 i niko me nece zaustaviti
***
ove godine sam prvi put u bolnici zavrsila, 46kg
do danas nisam nasla mir sa sobom, mie sam se davno rijesila, hvala bogu, ali annu ne mogu pustiti, anna mi je sve dala, strava decka, nebi se sigurno zagledo u malu debelu iskompleksiranu curu, sigurnost, znam koliko vrijedim i koliko mogu, sa svojim dispozicijama nisam trebala nista postici a imam sve..
deset godina kasnije ja sam odabrala tko cu biti nisam se prepustila kolotecini nisam isla putem koji mi je bio predodređen, izabrala sam svoj...
sad se vrtim od 53-55, pokusavam pronaci mir, pokusavam sebe prihvatit..
mogu priznati da mi ide jako tesko, mnogo padova i uspona u jednom danu ali je...o se trudim, no tesko se odreci anna ispijenog izgleda, ne zelim biti prosjek, ne kada vidim koliko mi se ljudi divi, koliko me ljudi gleda kao sto sam ja gledala sve one cure kad sam imala deset i vise godina...
popravljam se, jedem svaki drugi dan, jucer nisam jela, danas bih trebala makar neku salaticu, prisilit cu se.
no znam da mi kile nikad nece prelazit 55, a bmi 17, to je moja zlatna sredina i pocinjem je prihvacat...
volim vas
Posted on: srijeda, 17.09.2008.
